Glumački spektar Mustafe Nadarevića

“Gledam te kao što se gledaju slike po crkvama”

Autor: Marko Macanović

 

I

danas, s vremena na vrijeme, čujem pohvale starih uživaoca teatra. Sada, već, zbog samog medija pozorišta i njegove vremenitosti, takve hvale zvuče kao mitovi, kao legende. Ali neminovno je da je dugačko i bogato pozorišno stvaralaštvo Mustafe Nadarevića ostavilo golem utisak na jedno vrijeme. Jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih, hrvatskih, ali i balkanskih glumaca, zasigurno mora biti Nadarević. Danas, nerijetko čujemo za taj, možda pomalo izlizan termin method actor. Pa, ako povučemo korijene od Stanislavskog, pronaći ćemo bezbroj imena u svijetu pozorišta i filma koji nose ovaj, pomalo mističan, glumački atribut. Na domaćoj sceni, prvo ime koje vežemo za ovaj termin, upravo je veliki Mustafa Nadarević. Zato ga i nazivam glumačkim spektrom.

Rođen u Banjoj Luci, 2. maja 1943. godine od majke Asje i oca Mehmeda, Mustafa je imao priliku da okusi bogatstvo balkanske kulturološke raznolikosti. Djetinjstvo i adolescencija bili su razapeti između Novog Grada, Rijeke i, konačno Zagreba, gdje je Mustafa i završio Akademiju dramskih umjetnosti. Kako je govorio, tokom studiranja nije bio među najboljim studentima, nego se izvlačio na talenat, bez mnogo rada na glumačkom zanatu. Kaže kako se tek nakon tridesete godine života ozbiljno posvetio glumi.

U Mirisu dunja (1982.) koji premisom, podsjeća na neke filmove češke škole, kojima su jugoslovenski filmovi o tako često bili nadahnuti, Mustafa igra – Mustafu! Čini se, kako od samih početaka svoje filmske karijere, Mustafa nosi nekakav mrak i elegiju, poput kletve. Ili je samo bio upravo savršen glumac da igra takve uloge, kojih, na ovim prostorima, nikada nije manjkalo. Samo, za razliku od mnogih, Nadarevićeva bol nije prelazila u farsu. Nikada nije bila jeftina ili naivna, nego čista i iskrena. Možda je tome doprinosila Mustafina ozbiljnost, krotkost i dostojanstvenost koje je sa sobom nosio tokom čitavog života. Lik Mustafe je zaista kompleksan. To je ratni profiter koji koketira sa nacistima, dok ga šamar realnosti porijekla i pozicije u kojoj se nalazi ne pretvori u ubicu. Miris dunja kao da najavljuje niz filmova u kojima se Mustafa naročito ističe u godinama koje dolaze.

Nakon šarene pozorišne karijere i ranih početaka u filmu, osamdesetih godina dvadesetog vijeka, Mustafa, ulogom ujaka Zijaha u Kusturičinom flimu Otac na službenom putu, ostavlja glasan jek u duhu vremena jugoslovenskog naroda, koji ga objeručki prihvata kao novog miljenika. Scena pijanke, kao fleš, u tri ipo minute, pokazuje širok raspon emocija, od katatoničke nezainteresovanosti, preko suhog bola sevdaha, pa do gorke tačke pucanja, koja pomalo podsjeća na veliko finale Dečka koji obećava (1981). Upravo ovakva vrsta glumca, začin je za kojim film gladuje, a Mustafin performans pod dirigentskom palicom Emira Kusturice, otvara apetit mnogih reditelja koji to primjećuju. Takva priča neodoljivo podsjeća na Heri Din Stentona (Harry Dean Stanton) i njegov melanholični put do glavne uloge. Za ovog glumca, mnogi reditelju su govorili da je savršen. Rijetki ljudi nose lice koje samo priča priču, a takva pojava među glumcima još je rjeđa. Pa, kako je veliki Heri Din nosio napaćeno lice kojim je pričao, tako je i Mustafa, premlad, a likom prestar nosio zrelost koju je trebao iskustveno da sustigne. Tako je on, tek nakon četrdesete godine života dobijao uloge kao što je ova Zijaha, čovjeka koji je mogao da izgleda samo kao Mustafa, i niko drugi. A Dujine pjesme iz Velog mista, takođe podsjećaju na Dinovu izvedbu Cancion Mixteca (Ry Cooder) koju će ovaj glumac izvoditi do kraja života. Sporedni glumac kakvog je svaki reditelj mogao samo poželjeti, a uz rizik i malo vjetra u leđa, mogao je postati velikan u vodećoj ulozi.

Jedan od tih reditelja je i Goran Marković, koji Mustafu 1987. godine, postavlja u glavnu ulogu svog zagušljivog, sporogorućeg, psihološkog horora Već viđeno. Ovdje onaj, ranije pomenuti epitet method actor dobija puno značenje. A sada, nakon što je Hoakinov (Joaquin Phoenix) Džoker, oduševio svijet prije dvije godine, može li i Mustafin Mihailo dobiti istu pohvalu? Upravo ovakvom ulogom, Mustafa daje pečat i potpis kada ga nazivam „Glumačkim spektrom“. Priča o učitelju klavira koji, duboko potresen traumama iz djetinjstva, ključa sat i četrdeset minuta na užas gledalaca, ne bi bio jednostavan poziv ni za jednog glumca, ali za Nadarevića ona predstavlja izazov. Predstavlja glavnu ulogu kakvu on zaslužuje. Svaki veliki glumac ima barem jednu ili dvije malene, istinski svoje uloge, u kojima može da pokaže svoj intimni krešendo. Za Mustafu bi to bio Mihailo. Ipak, famozna scena u kojoj Mihailo eksplodira agresijom i uzvikne „Sviram!“, jedna je od rijetkih momenata isktinskog horora u jugoslovenskom filmu. A nakon psihotičnog i mučnog Mihaila, samo tri godine kasnije, Mustafa postaje ugledni, Leone Glembaj, odveć poznat, podosta kompleksniji lik Miroslava Krleže. Taj krležanski hrvatski, on izgovara tečno i s lakoćom, po čemu je, Mustafina gluma, takođe prepoznatljiva. Od književnog hrvatskog do dalmatinske ikavice i, naravno, specifičnog sarajevskog žargona, bilo to za vrijeme nacističke okupacije ili u modernoj Bosni i Hercegovini. Za njega, gospodin Glembaj, možda je predstavljao samo nastavak Mihaila. Ozbiljne traume koje nose oba lika, Mustafa sa preciznošću dijeli, pokazuje gledaocima dva distinktivno različita lika, koja bi, neki drugi glumac, odigrao slično ili potpuno isto.

Glembajevi Antuna Vrdoljaka, možda ostaju kao Nadarevićev magnum opus, ali tu je, naravno, potpun spektar likova kao što je Španac u Gluvom barutu (1990.), Hamza u Savršenom krugu (1997.) ili kao jedan stari srpski vojnik u Oskarom nagrađenoj Ničijoj zemlji (2001.), ili bezbroj drugih u dugoj karijeri ovog glumačkog velikana. Među njima se ističe Praznik u Sarajevu (1991.), film koji neodoljivo podsjeća na Moonligting Jeržija Skolimovskog (Jerzy Skolimowski) iz 1982. godine, sa domaćim, balkanskim preokretom i humorom. Kao i u prethodnim filmovima, metodski pristup ulozi i raspon mogućnosti iznošenja emocija Mustafu čine, zaista rijetkim glumcem na ovim prostorima. Njegov titularni Idriz iz Kod amidže Idriza, čovjek je skrhan bolom nakon gubitka sina. Čini se, kako Mustafina mogućnost transformisanja i imitiranja ovako širokog raspona likova, odlikuje, nesumnjivo Mustafinom inteligencijom. Zaista, inteligencija i životno iskustvo protkano sličnim ili istim rasponom emocija, od boli do histerije, od manije do bijesa, čine savršenu smjesu za jednog glumca. A šta je glumac nego ogledalo? Često ćete primjetiti, u raznim izvještajima ljudi koji su upoznali Mustafu po stare dane, kako su iznenađeni njegovom ozbiljnošću i kulturom, upravo suprotno od Izeta Fazlinovića koji mu je donio neobičnu slavu i o kojem ćemo malo kasnije govoriti. A sam Mustafa, bio je itekako svjestan te činjenice. Znao je da kaže kako mu ne smeta što ga prepoznaju kao Izeta, jer, već u Dalmaciji, zovu ga Duje kojeg je Mustafa igrao u Velom mistu. Tako sam često čuo da ga ljudi poistovjete sa Pometom, Mustafinoj ulozi u TV filmu Dundo Maroje (1983.), ili baš sa Idrizom kako ga mnogi strani recezenti pamte zbog kandidature za najbolji strani film na 77. Oskarima. Naravno da je Mustafa toga bio svjestan, ipak, on je živio i oživio ovaj mali beskraj likova koje smo imali prilike gledati u njegovoj dugoj karijeri. Svakoj generaciji podario je nešto drugo i nešto novo.

Takođe treba pomenuti Mustafine rediteljske poduhvate. Preko Leta iznad kukavičjeg gnijezda 1992. godine, kojim je i debitovao kao reditelj, preko predstava u bivšem Jazavcu, sadašnjem Satiričnom kazalištu Kerempuh u Zagrebu, Balkanski špijun (Dušan Kovačević), Zabune (Alan Ayckbourn) i Hasanaginice u Hrvatskom narodnom kazalištu. Ali najveću slavu Mustafa, zanimljivo, postiže u najjednostavnijem formatu. U bosanskohercegovačkom sitkomu Lud, zbunjen, normalan, gdje ulogom Izeta Fazlinovića osvaja srca gledalaca širom Balkana. Interesantno je kako nakon ozbiljnih pozorišnih temelja, i čvrstih, mračnih zidova bezbroj kompleksnih filmskih likova, Mustafa Nadarević krov svoje karijere pravi od bučnog Izeta, a crijepove slaže šalama. Punih trinaest godina, sve do svoje, karcinomom uzrokovane smrti 2020. godine, Mustafa igra ovog sarajevskog vickastog i lukavog djeda koji je preko malih ekrana ušao u bezbroj domova, time zatvorivši kompletan i potpun spektar uloga u svojoj karijeri.

„Gledam te kao što se gledaju slike po crkvama“, izgovara kroz Leona Glembaja Mustafa, a sada, posthumno, ove riječi ječe snažnijim glasom i drugačijim, sjetnim značenjem. Zaista, Mustafa, bilo Te je zadovoljstvo gledati!

Share Post