Benjamin Bajramović – Interview i odlomak iz drame

Pobjednik “Heartefact” konkursa za najbolji savremeni angažovani cjelovečernji dramski tekst 2020.

Nezavisni regionalni fond „Heartefact“ (www.heartefact.org), koji podstiče razvoj odgovornog mišljenja i djelovanja kroz kreativnu i kritičku razmjenu, već devet godina organizuje konkurs za najbolji savremeni angažovani cjelovečernji dramski tekst. Drama „Bordel Eden“ Benjamina Bajramovića proglašena je pobjedničkom za 2020. godinu, a u nastavku vam donosimo interview sa autorom, kao i odlomak iz pobjedničke drame uz dopuštenje fonda “Heartefact”.

 

Razgovor vodio: Hari Šečić

 

Prije svega čestitke na osvajanju prvog mjesta za najbolji savremeni dramski tekst. Tvoja drama „Bordel Eden“ nosi podnaslov groteksna melodrama. Koliko je uistinu groteskno ono što se u drami dešava, u odnosu na našu stvarnost na koju tekst vrlo jasno referira?

Prije svega, hvala na čestitkama. Taj podnaslov nosi kao neku, žanrovsku odrednicu teksta, što naravno opet nije nužno u nekom procesu postavljanja tog teksta. Nije nužno da se ta odrednica poštuje. Mada ja mislim da je to dobra odrednica za taj tekst. Tekst nije groteskan u stilskom smislu, to su i dalje dramske situacije koje počivaju, uslovno rečeno na nekom realizmu, one su više groteskne u svojoj pojavnosti nego stilski. Način kako bi se eventualno igrale. Što se tiče naše realnosti i odnosa drame i naše realnosti…, mislim, naša realnost (smijeh) također nije groteskna, ona je apsurdna više nego groteskna. Ima jedan vrlo čudan, sizifovski, dodir. Ono što sam ja sa dramom probao da napravim, jeste da, neku hipotetičnu priču postavim u odnos sa našom realnosti. Da onda eventualno čitalac ili gledalac pronalazi konekcije između jednog i drugog, koje su, mislim, vrlo jasne opet na neki način. Groteska u jednom i u drugom slučaju, realnosti i drame, je više latentna nego što je, da kažem, ekspresivna.

 

Tekst nakon čitanja ostavlja osjećaj gorčine, brutalni klimaks na kraju ne nudi optimizam, već samo ukazuje da će se sve vratiti na početak. Da li nam želiš poručiti da nema nade za izlazak iz tog kruga?

Nisam siguran da dramom želim išta poručiti, u smislu, to je za mene malo možda čak i staromodno, da kao imaš neku dramu koja je tako lijepo zaključana, zanatski složena, i da onda na kraju ima neku lijepu poruku. Ne nužno lijepu, bilo kakvu poruku koja se može jasno definisati jednom rečenicom. Mislim da je i naša stvarnost, i naša situacija, i kontekst u kojem se nalazimo prekompleksan da bi se našla u nekoj ideji, ili poruci, koja je jednorečenična ili dvorečenična. Ja sam ovom dramom probao da stvari gurnem ekstremnije i eksplicitnije, jer kod nas realnost ima svoju pojavnost, mi tu realnost tumačimo na ovaj ili onaj način, svi ili nadam se svi, osim onih koji jako dobro žive, imaju svoju analizu te situacije i svoje nezadovoljstvo tom situacijom i vjerovatno imaju taj osjećaj neke sizifovštine, koja je da mi konstantno guramo kamen prema nečemu i kad dođemo tamo negdje to je opet onaj početak gdje smo, odakle smo i počeli.  Drama ima vrlo jak politički kontekst, za koji ja nisam našao drugo rješenje osim da ga gurnem vrlo eksplicitno. Činilo mi se da, kad je taj politički kontekst u pitanju, da su bilo kakve metafore suvišne i da je naše društvo nadraslo metaforu. U tom smislu da, ako, na primjer, gledaš neku predstavu, nekog Šekspira ili ne znam šta, i ti sad kroz tog Šekpira kao povezuješ stvari koje imaju veze s našom realnošću ili pronalaziš sličnosti. Mislim (smijeh) da smo mi prevazišli to, i da mi… nama jedino što je ostalo jeste da, kad je taj politički teatar u pitanju, da sa scene najeksplicitnije moguće vrištimo o onome šta vidimo i šta nam se ne dopada. Ti dijelovi koji su eksplicitno politički su jako direktni, i sami akteri, koji bi u ovom slučaju bili recimo članovi nekih elita, to su vrlo paradigmatski likovi, ministar, vjersko lice,… Svi su paradigme neke vrste moći. Vrlo eksplicitno u tih tri-četiri scene koje se direktno tiču političkog konteksta , vrlo eksplicitno govore stvari koje su onakve kakve jesu. Mi smo, ono… želimo moć, mi vas varamo, mi vas lažemo, mi instrumentaliziramo svetinje… tako da to je vrlo eksplicitno. Ovo ostalo to su opet malo ekstremizirane situacije, tu dolazi malo melodrama u fokus, tako da se na kraju, ja se nadam, dobije neka vrsta alegorije, da se svi mi zapravo nalazimo u jednom velikom bordelu.

 

 

Gosti bordela su između ostalih sudija i vjerski službenik, dakle oni od kojih bismo očekivali visoku etičnost i moral. Šta nam želiš poručiti ovim?

Čini mi se, kad se tekst pročita, da je vrlo jasno. Ja imam dojam da u našem društvu, ni jedna premisa, pa ni titularna, ne garantuje nikakvu etičku čistoću. Čak ni ono gdje bi ta čistoća trebala da bude podrazumijevajuća, a to je taj neki vjerski kontekst. Čak ni tu mislim da vjerska titula ne garantuje nikakvu moralnu vertikalu…, nikakvu poziciju vrline zapravo. Zato što su u našem društvu sve te vrijednosti, znam da ovo zvuči malo kao kliše, sve te vrijednosti su jako izokrenute naopako, i čini mi se da se to sve instrumentalizira. Jedina konstantna sila koju naše društvo priznaje, i koju naše drustvo valorizuje, jeste samointeres, sopstveni interes, kako se to još zove… sebičnost, ta jedna banditska gramzivost. To čak nije ni instinkt za preživljavanjem nego je baš jedna ogoljena, ogoljena, gramzivost. Interes, sopstveni interes, interest sopstvene guzice. Pošto nam je to jedina vrijednost koju naše vladajuće strukture, odnosno strukture moći valorizuju, to su i ljudi počeli da valorizuju kao jedinu vrlinu. Čini mi se, ja se nadam, da to iz drame i izlazi. To je bio i moj drive, kako prikazati taj sunovrat društva u kojem je to jedina vrlina.

 

 

Likovi kurvi u drami imaju imena, čije se porijeklo može naći u svetim knjigama, dok su muški gosti bordela imenovani tek slovom i brojem.  Da li su oni ustvari personifikacija pojedinih aspekata društva?

Definitivno jesu, u drami to jesu likovi, oni imaju određene… imaju tri ili četiri scene o kojima sam govorio ranije, gdje se oni vrlo eksplicitno prikazuju u svojoj ružnoći. Te scene se zovu monolozi u višeglasju, tako da zapravo to je jedan paradoksalni naslov. To je monolog više likova koji su paradigme struktura moći i sistema koji ima samo jednu vrijednost, a to je interes. Oni su namjerno dobili takva imena, vrlo opšta, zato što jesu paradigme određenih struktura moći.

Kada si pisao svoje drame „Itake“ i „Bordel Eden“, kakvu publiku si imao na umu?

Iskreno, dok sam ovo radio, nisam imao neku ciljnu grupu, zato što su i jedna i druga drama proizvod ogromne frustracije. Moje lične. Za koju se nadam da je puno ljudi ovdje dijeli. Prva drama „Itake“, socijalno je aktivna drama, ne toliko kao „Bordel Eden“, ali i dalje ima te elemente. Tiče se odlaska ljudi odavde i razloga zašto ljudi odavde odlaze, i kako se sa tim nose i ovi što odlaze i ovi što ostaju. Ja imam dojam da je to nešto što puno ljudi dijeli, tu vrstu frustracije i tu vrstu misli. Sa druge strane, drama „Bordel Eden“ jeste malo apstraktnija od „Itake“. Bavi se jednim sistemom koji je potpuno truo. Također imam dojam da puno ljudi ovdje dijeli to mišljenje, da je ovaj sistem potpuno truo i da se ovdje jako teško može bilo šta početi.  Tako da nisam imao ciljnu grupu u vidu. Imam u vidu ciljnu grupu ljudi koji idu u pozorište. Pa sad, šta god oni došli gledati. Neki dođu da gledaju pučku komediju, neki dođu da gledaju neverbalno apstraktnu predstavu, ali i jedni i drugi su pozorišna publika. Čini mi se da su i jedni i drugi dobra publika za ovu vrstu teksta. Tekst ima svoje slojeve, govoreći konkretno o „Bordel Eden“, i vjerovatno će obrazovaniji ljudi, koji raspolažu određenim referencama, protumačiti neke reference koje jesu u tekstu. Neki ljudi vjerovatno ne. Te reference i ti slojevi obogaćuju tekst, i sad ko to prepozna, prepozna, ali čak i ljudi koji prepoznaju samo prvo sloj teksta,  i dalje će dobiti, mislim, taj momenat dijeljenja fristracije sa autorom ili ljudima koji izvode taj tekst.

 

 

Kako doživljavaš okruženje u kojem živiš, kakva je tvoja ontološka pozicija u odnosu njega?

 

Pred ovu pandemiju, moja ontološka pozicija na mjestu na kojem živim, nije bila na dobrom mjestu (smijeh). I jedan i drugi tekst, i roman, i generalno sve što ja radim jest proizvod moje ontološke pozicije u odnosu na mjesto u kojem živim. Mislim da ovdje, ako čovjek ima imalo senzibilnosti prema stvarima, osjećajnosti prema stvarima, osjećaja za kolektivitet, za širu sliku,… ja mislim da je ovdje noćna mora živjeti. Ovdje jedino mogu, koliko toliko, bezbolno živjeti ljudi bez ikakvog senzibiliteta, ljudi koji jako teško mogu apstrahovati okruženje u kojem žive. Senzibilitet je vrlo posebna stvar, kad se hoda ulicom, imaš dojam da ti je,…nekako osjećaš stvari oko sebe, atmosferu oko sebe,… vidiš lica ljudi koji šetaju ulicom, lica ljudi koji prose,… To su sve naborana, teška, siva, zabrinuta lica. Jako je depresivno živjeti na ovom mjestu. Sa druge strane, od kako je pandemija počela, način na koji pandemija tretirana od struktura moći ovdje, i od običnih ljudi, je meni bio potpuno poražavajući. Na svu tu moju ontološku frustraciju još se nakalemio ontološki bijes na sve vladajuće strukture.  Toliko je postalo ovdje (duboki uzdah), bolno živjeti. Da, baš bolno živjeti.  To je najbolja definicija. Lično nisam u nekoj poziciji, da kažem egzistencijalno potrebnoj, ja opet živim neku vrstu privilegovanog života, a i dalje mi je jako bolno živjeti ovdje. Sve što čujem, što vidim,… mislim da niko nije zaslužio da živi u ovakvoj zemlji, kakvi god mu grijesi bili.

 

 

Motiv želje za odlaskom prisutan jeu „Bordelu Eden“, kao i u tvojoj prvoj drami „Itake“, koju si kasnije pretočio u roman. Homerov Odisej čezne za povratkom u svoju Itaku, dok veliki broj ljudi ovdje mašta o odlasku na Zapad. Kako gledaš na činjenicu da mladi ljudi svoju budućnost vide negdje drugo?

 

Prvo, kao narod i narodi regionalni, mi više nemamo svoju vlastitu Itaku. To što je nekad bila Jugoslavija, odnosno Jugoslavija u budućnosti. Ta se zemlja uvijek gradila, i nekad će to biti raj ….,  to je čini mi se bila Itaka. Nakon sto se to raspalo, sada je najednom Evropska Unija nova zajednica, nova Itaka. Ne samo naša, nego Itaka svih svih Istočnoevropljana, Afrikanaca, Arapa,… Itaka je tamo gdje je prosperitet, gdje se živi bezbolno,…što je još bitno, tamo gdje se živi koliko-toliko dostojanstveno. Ovdje kod nas se već dugo vremena više ne živi dostojanstveno, i mi smo izloženi poniženjima na svakom nivou. Od svakodnevnog odlaska u taj ogromni…, tu hidru od birokratskog aparata, ti se odmah osjećaš poniženim! Mi kao kulturni radnici, prisiljeni smo da se tučemo za nekakve ostatke, nešto što bi trebalo da bude prioritet svake zemlje. Kulturni rad. To je nešto što zaista ovu zemlju, pogotovo malu zemlju kao što smo mi, to je jedino šta ovu zemlju može izdići iznad tog sivila tranzicije. Te čuvene tranzicije koja nikad proći. Taj neki ideal, utopija koju ljudi traže, ona više nije ovdje. Nekad je bila, više nije, odnosno nije već 30 godina. Drugi razlog je to konstantno poniženje, počevši od ljudi koji su na pozicijama moći, koji su neki polupismeni, nekulturni, nezainteresovani ljudi,… do potpunog pada, izvrtanja vrijednosti, toga ko postaju i ko su uzori ovdje, ko su popularni ljudi.  Osim egzistencijalnog problema, koji je ovdje realan jer je ogromna nezaposlenost, jako je teško naći posao, veliki faktor je baš to da se ovdje može baš teško živjeti dostojanstveno. Ovdje si konstantno u nekom stresu, u stresu od svega. Počevši od ulica koje su izrovane, onda nije bilo vode do prije, ne znam 2 godine,… javni prevoz koji se raspada, javne službe koje nije briga za njihov posao, policija koja je polukorumpirana, sudstvo koje ne može da izvuče ni jedan proces protiv korupcije. Skoro ni jedan političar nije osuđen, a da u BiH ni jedan političar nije osuđen zbog korupcije, to je stvarno,… Ljudi nemaju više ni povjerenja u sopstvenu državu.  Evo zdravstveni sistem tokom pandemije, godinu dana je pandemija, a dvije glavne bolnice u gradu se svađaju oko nadležnosti, i ko će preuzeti više pacijenata. Situacija je kritična, ljudi umiru, a oni hvataju političke poene preko života ljudi. To je strašno! To je strašno, i ja mislim da smo mi postali nesvjesni koliko smo se navikli na tu vrstu života. Da smo postali nesvjesni koliko je to ustvari strašno. Ovo što se sada dešava sa vakcinama i sa zdravstvenim sistemom, sa načinom na koji oni hendlaju ovu pandemiju, ja mislim da smo mi postali nesvjesni koliko je to zapravo strašno.  Bilo kakvi ostatci patriotizma, koje sam imao prema ovoj državi, nakon ove godine dana su isparili. Jedino ostaje sentiment prema ideji šta ova država može biti.

 

U čemu ti vidiš svoju Itaku?

Znam da čudno zvuči ali vidim svoju Itaku u više stvari…, vidim naravno svoju Itaku u onome što radim. Ja sam relativno nedavno otkrio da mogu da pišem. I da to što uradim nije baš toliko ni loše. U tome pronalazim jednu od svojih Itaka. Pronalazim Itaku u intimi, naprimjer. Jer čini mi se da, ako se živi ovdje, teško se u nečemu drugom može pronaći Itaka, osim u nečemu što jedan moj prijatelj zove ”unutrašnja emigracija”. Emigracija u neku sopstvenu intimu, koja je stvorena ili s nekim, ili sa porodicom… u neku ljubav, što onda djeluje kao protuteg toj čitavoj tuzi koja zapravo vlada oko nas. Tako da mislim da su to neke stvari koje su moje Itake. Intima s drugim ljudima, s porodicom, prijateljima, djevojkom…i stvari koje radim.

 

Da li si do sada, za svoje dvije drame, doživio neku kritiku koju bi izdvojio kao naročito važnu? Ako da, zbog čega je bila posebna, i na koji način je uticala na tebe kao pisca i na tvoje pisanje?

Ono što definitivno jeste uticalo na moje pisanje, je uticaj i ohrabrenje profesora Kazaza (Enver Kazaz). On je puno vremena proveo da me uvjeri da ovo može biti moj poziv, i da me uvjeri da sam pisac. Na tome mu stvarno hvala. Imao je vrlo dobre inpute, i u roman, a kasnije i u dramu. Ono što isto tako moram izdvojiti, što je bio jedan momenat koji me je napunio nečim što je bilo jako pozitivno, što mi je…, sve su ovo floskule, ali kao, dalo krila. Momenat koji ću pamtiti cijelog života jeste to što je, na zadnjem „Bookstan-u“, Semezdin Mehmedinović rekao o mom romanu. Kako me je toplo i lijepo podržao. On je bio moj lični heroj, bio je tokom srednje škole, a njegove knjige su i dalje jako važne. Taj momenat, to rukovanje, taj fistbump sa Semezdinom, i to kasnije, kako je on to artikulisao, sve mi je bilo to… znam da ću to sigurno zapamtiti za života.

Kojeg pisca bi izdvojio kao uzor, odnosno čija djela su najviše uticala na tvoje pisanje?

Sigurno Semezdin. On piše dosta autobiografski, ali, da, njegove knjige, atmosfere u njegovim knjigama. Što se tiče zanatskog, to je Ibrišimović. Njegove rečenice, te haotične misli… uvijek sam bio time fasciniran. Ima taj set pisaca, koje također jako volim, koji su strani pisci. To je Roberto Bolaño, koji je potpuno promijenio premisu latinoameričkog romana. David Foster Wallace, divni američki pisac. Kada je riječ o tome da je neko izravno uticao…sto posto jeste… Postoji veliki uticaj, što se tiče drame. To je Fassbinder. To je baš ogroman uticaj. I njegova estetika, i njegove teme. Baš veliki uticaj. On je isto tako jedan od mojih heroja.

 

Po tvom mišljenju koje osobine su potrebne za kvalitetnog dramskog pisca?

Prvo da je dramski pismen, da poznaje teatar, ali ne samo iz spisateljske perspektive. Da poznaje fenomen teatra, i da na svijet gleda kroz poziciju teatra. Mora postojati određeni senzibilitet kod dramskog pisca. U kakvom god okviru bio taj tekst, bilo kakvoj strukturi, eksperimentu, i dalje se tiče ljudskih sudbina. Malo zvuči kao kliše, ali, da bude empatičan. Trebao bi da na nekom intuitivnom nivou razumije tuđu nesreću. Uglavnom se drame, kao i sva književnost, bave ljudskom nesrećom više nego ljudskom srećom. Sa druge strane, mislim da bi dramski pisac, kao i svaki pisac, trebao da bude beskompromisan. Kao što Kiš kaže, nemoj se družiti s prinčevima i te neke stvari, to je dobar savjet, da je pisac slobodan od autocenzure koja nije stilska autocenzura. Ne u smislu, ova mi rečenica ne valja pa ću je izbaciti, nego u smislu mogao bi se neko naljutiti ako napišem ovu rečenicu. Mislim da iza dramskog pisca, zato što treba računati na to da će se drama postaviti na scenu, mora postojati određena doza hrabrosti i nekomformizma. Dramski pisac treba da se hvata u koštac sa najcrnjim temama koje postoje u nekom društvu. Ne da bude slavuj koji pjeva o ljepoti, nego da bude rudar koji kopa po najcrnjim, najtežim đubrištima društva.

Breht ima jedan divan citat, jedan od mojih najdražih citata. To je iz njegove poezije, i mislim da tačno opisuje našu stvarnost ovdje, a to je „oni drže noge na mom stolu i kažu ide nabolje, a ja ih ne pitam kad“. To je tačno kako se ja osjećam.

 

Nedavno je u Poljskoj objavljena antologija mladih bh. pisaca nove generacije, dok ista nije objavljena kod nas. Neki od tih tekstova još uvijek nisu pronašli put do scena bh. pozorišta. Kakav je po tebi odnos prema novoj generaciji pisaca?

Odnos prema novoj generaciji pisaca je isti kao odnos prema novoj generaciji bilo čega ovdje. Osim novoj generaciji političara. Oni (političari) imaju prostor da se iskažu, i medijski, i svaki prostor da se iskažu u svemu što žele. Kod nas je nekako to dramsko pisanje najtanji segment teatra. Ima više faktora koji doprinose tome, a najveći faktor je to što se dramski pisac, kao i redatelj, stvara strateški. Ako se na akademiji pojavi neko ko je talentovan, za koga profesori procjene da vrijedi ulagati u njega, onda se to stvara strateški. Onda on napiše jedan tekst godišnje, koji se postavi ovdje, pa se postavi tamo, pa tamo… i onda za deset godina stvoriš pisca. Kao i redatelja. To se radi u Srbiji, u Hrvatskoj, i oni za razliku od nas imaju vrlo jako dramsko pisanje. Kod nas država nema interesa da ulaže u bilo šta, osim u vlastiti birokratski aparat, i te nacionalističke narative. Sve se dešava incidentalno. Kod nas je neki veliki sportista incident. Dobar dramski tekst desi se incidentalno. Neko se dosjeti, mogao bi pisati o ovome, napiše tekst, pa je to zanatski ovako ili onako, na kraju ispadne dobro. I to je incident.

 

I za kraj, koliko vjeruješ u to da umjetnici mogu promijeniti svijet, ili barem svijest ljudi, koja bi dovela do promjene?

Iskreno, mislim da umjetnost nije odlučujući faktor u smislu velikih svjetskih događanja. Čak ni lokalnih. Nije baš da se kod nas ne rade politički aktivne predstave. One su manje ili više opšta mjesta, ali se rade. Imam dojam da to ljudi percipiraju na način, pa jeste, to je predstava, tačno su rekli, ali to zapravo nema nikakvog konkretnog uticaja. Mislim da je umjetnost sposobna da individualno ima uticaj, na nečiju svijest i na način na koji neko gleda na svijet. Umjetnost je imala uticaj na mene. Velika umjetnička djela, djela koja volim, od knjiga, muzike, filmova, su oblikovala način kako ja vidim svijet. U velikoj mjeri. Tako da mislim da je, na individualnom planu, to vrlo moguće. Ali, ta floskula da umjetnost mijenja svijet, čini mi se da je malo iluzija. Baš i ne. Vjerovatno nije nikad, umjetnost baš mijenjala svijet. Stvari koje su bile revolucionarne u umjetnosti, bile su revolucionarne za vrlo uski krug ljudi. „Uliks“ je bio revolucionaran  za književnost, ali koliko je ljudi pročitalo „Uliksa“? Na koji način je „Uliks“ promijenio išta što se u svijetu dešava? On jeste bio odraz jednog duha vremena, a ne obrnuto. Mogu da kažem da su postojali neki umjetnici koji su imali određeni uticaj na stvari, najčešće muzičari. Victor Jara je u Čileu bio veliki muzičar i bio vrlo politički aktivan, uspio je da okupi mase oko sebe da podrže Allendea, a poslije su ga ubili zajedno sa Allendeom. On je imao konkretan uticaj. Da bi se imao neki uticaj, nužno je potrebna masovnost. Književnost i teatar nemaju tu masovnost, muzika ima.

ODLOMAK IZ DRAME “BORDEL EDEN” (BENJAMIN BAJRAMOVIĆ)

 

monolog u višeglasju s poslugom

 

m3    Prije izbora svi su nezadovoljni. m1    I svi traže nekakve promjene.

m4   Kao životinje u tjeranju.

m3    Vrijeme izbora je vrijeme naroda u tjeranju.

m2    Ali naš narod je dobar narod. Vjeruje u raj i pakao. Naš narod vjeruje i u izbore. m1    Naš narod vjeruje u životne izbore.

m4    Naš narod je moralan narod.

m2   Zna da te neki izbor odvede u raj, a neki u pakao. m3   Naš narod ne voli pakao.

m2    Naš narod je rajski narod.

m1    Opozicija je pakao.

m4    Ono što je od opozicije ostalo.

m3    Opozicija – to su mrve koje ostanu poslije ručka.

m2   Ali i mrva pakla je i dalje bogu mrska.

m1   A naš narod ne voli ono sto je bogu mrsko.

m4   Zato će naš narod pomesti mrve sa rajskog stola. m2    Uz božju, naravno, pomoć.

m3   Svi hoće nekakve promjene. A kakve to promjene trebaju biti? Niko ne zna.

m1    To su neki nepoznati pravci, potencijalno opasni.

m2    Ili neki već dobro poznati, koji su naštetili našem narodu. m1    Oduzeli mu sve.

m2    Zabranili mu da vjeruje svoju vjeru.

m3    Zatirali tradiciju, uništavali imanja, ugrožavali prava. m2    Od našeg naroda pravili drugi narod koji nije naš.

m3    Mi smo sve to zaustavili.

m1    Vratili ko je šta imao.

m4    Ko nije imao, neće nikad ni imati.

m3    Neko mora imati, neko mora nemati.

m2    Vratili bogu njegovo.

m3    To su velike zasluge.

m4     Velike zasluge, zaslužuju velike nagrade.

m1     Nema zla u tome što heroji uživaju u plodovima heroizma. m3   Imaju malo više nego drugi.

m1    Da su drugi bili heroji, imali bi sad više nego mi. m2    Zlobnici govore da nismo bili heroji nego gnjide.

m4    To iz njih siromaštvo progovara jer siromaštvo je zlobno.

m3   Mi smo pobijedili.

m2    I bog nam je platio.

m3    Pobijedit ćemo opet.

m1    Neki hoće da se zlo vrati. m2    da se rasture porodice.

m3    Da oni koji imaju, opet ništa nemaju.

m4    Da se oni koji se pitaju, opet ništa ne pitaju.

m2    Da narod vjeruje u sebe, a ne u boga koji je njihov.

m3    Mi ćemo pobijediti. Izbori su naši. m1   Demokratija je najbolje uređenje.

m2   A bog zna, naš narod prošao je razna uređenja.

m4   Demokratija je najbolje uredenje jer mi pobjedujemo.

m1   A ako mi jednom ne pobijedimo?

m3   Onda to više nije demokratija.

m4   To je totalitarizam.

m2   To je komunizam.

m3   To ne može biti demokratija. Demokratija je tako ugodna za pobjednike.

m2   Demokratija je sistem koji je bog namijenio za čovječanstvo. Jer bog će uvijek pobijediti na izborima.

m1  Mi to znamo.

 

 

5

 

(SABA, DELILA i LEA Čiste pod, MADAM sjedi)

 

MADAM   Zaboga, prestani više cmizdriti.

LEA           Moj je život tako tužan.

MADAM  Svi su životi tužni, na ovaj ili onaj način.

LEA           Ja hoću da budem neko i nešto.

MADAM   Nisi više ni toliko mlada. Te podočnjake ne možeš sakriti. Na licu ti piše: kurva.

DELILA    Pusti je na miru.

MADAM   U slijepoj si ulici, Lea. Odavde put vodi samo naniže. Oko toga ne vrijedi plakati.

LEA           Ja hćcu da sam nešto drugo. Neko drugi. Da izađem na ulicu i da me neko pozdravi, neko koga čak i ne znam.

SABA       Znači moras biti neko poznat. Neka pjevačica ili glumica. MADAM   To bi ti? Pjevačica? Glumica?

LEA          Neko poznat, da. Neko pristojan. Ovdje su svi strašno nepristojni. MADAM   Ko o čemu, kurva o pristojnosti.

LEA          Da vežem kravatu. Da me poštuju. MADAM  Ko će poštovati plačljivu gusku? DELILA   Pusti je bar da sanja.

MADAM   O ćemu se ima sanjati?

SABA      Ja cu otići na brod. Na pučinu.

MADAM  Ribaj, kučko!

DELILA   Zašto Mrva riba sama?

MADAM  Zbog jednog broda u boci.

DELILA    Tvoj romantični budući muž hoće da joj se zavuče u gaćice? MADAM    To nije teško. Samo treba da plati.

DELILA     Ako će platiti njenu pičku, to će biti tvojim parama.

MADAM   Ako se tako volite, onda ribaj i ti. Hoću da se pod sjaji. Urotile ste se protiv mene. Nezahvalna stoko. Da mene nema bile bi gladne i prodavale se klošarima na trotoarima i ćoškovima. Zaboravile ste to, kad ste bile gladne. Svi od mene izvlače samo pare. Ima li na meni ista vrijedno osim para?(prisili je da klekne, izlazi plačuči)

DELILA    Daj krpu, mrvo.

SABA        Možda si malo pretjerala.

DELILA    Nek se isplače malo. Danima je na rubu i samo sikće i zlostavlja ljude.

LEA          Svi plaču kad im je teško.

DELILA  Suze nisu rješenje za sve.

LEA          Možda. Ali pomažu. To je kao da si neka biljka i zalijevas samu sebe. DELILA   To se, draga moja, zove samosažaljenje.

LEA          Meni je dobro tako, kako god da se zove. Sve vrijeme ja osjećam samo tugu. Ne mogu je se riješiti. Kad bih se samo mogla presaditi u drugu kožu. Ne želim biti ovdje.

SABA       On kaže da izvan ovoga nema ništa za nas. Samo pustoš. DELILA   On kaže, on kaže.

LEA         Možda ima ljubavi.

DELILA  Nigdje nema ljubavi.

LEA         Imala sam ja momka, prije.

SABA    Kakav je bio?

LEA       Ne znam. Skoro ga se i ne sjećam. Imao je bijele zube i bio ponosan na to. Ja sam mu zavidjela. Moji su zubi uvijek bili žuti. Loša ishrana.

SABA   Je li te volio?

LEA      Govorio je da me voli. Uživala sam u tome.

DELILA  Je li te tukao?

LEA       Nije puno. Dva ili tri puta. DELILA  Jebena svinja.

LEA        Nisam mu dala i ostavio me (smijeh)

DELILA  Šta bi rekao da te sad vidi. Dala svima osim njemu (smijeh)

SABA     Svakako mu je mali, sigurno. (smijeh)

LEA        Ne znam, nisam ga nikad vidjela. (smijeh)

DELILA  On je sad negdje i misli da si se zamonašila. (smijeh)

 LEA          Ne bih mu sad ni dala, čak i da plati (smijeh) Ipak sam ga voljela. Znam to, jer sam patila kad me ostavio.

DELILA    Vjerovatno se odselio. Ili umro. Ili još gore: oženio.

SABA       Više se i ne sjeća ko si. Trebala si mu dati nešto da te zapamti. Ja sam presjekla glavić na dvoje tipu koji me silovao. Britvom. On mi je bio prvi. Sad ima dva kurca (smijeh)

 

 

6

 

ARIEL     Sviđa ti se?

SABA     Da.

ARIEL    Da je ostao u boci, ne bi mu mogla dotaknuti jedra.

SABA     Ali tu mu je bilo mjesto. Tu se možda osjećao sigurno.

ARIEL   Brodovi se nigdje ne osjećaju sigurno. I nijedno mjesto nije njihovo mjesto. Zato stalno plove. Traže.

SABA   To je užasno. Jadni brodovi.

ARIEL  Ima i takvih ljudi.

SABA    Gdje su?

ARIEL  Uglavnom na brodovima. Daj mi ruku. Stavi je tu. Tako. SABA   Jesi li ikad vidio more?

ARIEL  Podigni brod malko.

SABA    Jesi li?

ARIEL   Naravno. Ogromna, strašna, slana voda.

SABA   To kažeš kao da je more nešto ružno.

ARIEL   Znas li zašto je more slano?

SABA   Ne.

ARIEL  Ispričat ću ti priču. Ne pomjeraj se. Davno nekad, mora uopšte nije bilo. SABA    Šta je bilo umjesto mora?

ARIEL   Ništa. Samo ogromne rupe i provalije, umjesto svih mora i okeana. I tako je bilo na svijetu, i svima je to bilo nesto normalno. Ali to je bio svijet bez ljubavi.

SABA   Ne razumijem.

ARIEL.  Ljubavi uopste nije bilo. Postojala je samo hladnoća. Niko na svijetu nije osjećao ljubav prema drugom ljudskom biću. Kako nije bilo ljubavi, nije bilo ni mrznje ni ljubomore ni prezira, nijedno od zle djece ljubavi nije postojalo. Ljudi su bili hladni.

SABA    To mogu da zamislim.

ARIEL   Da, svijet je bio puno jednostavniji. A onda, jednog dana, iz čista mira, niko ne zna odakle, pojavila se ljubav. I sve se zakomplikovalo. Pojavila se sreća, ljubavna ekstaza ali i slomljena srca, ljubomora i mržnja. Pojavile su se suze. Niko ne zna odakle. Samo su se stvorile u očima. I ljudi slomljenih srca, ne znajući šta će, kriomice su odlazili na rubove provalija da isplaču svoju nesreću. Stoljećima, milenijima su suze nesretnih ljubavnika punile provalije i ambise Zemlje. I tako danas imamo mora i okeane.

SABA   Svi su ti ljudi sada umrli.

ARIEL   Da, ali mora se i dalje pune suzama. Dok je slomljenih srca, mora će postojati. Ona su historija naše kolektivne nesreće, arhiva ljudskih suza.

SABA   Onda su mora tužna.

ARIEL   Sve može biti tužno.

SABA    Mislis da Madam ide na obalu da plače? ARIEL    Ne znam.

SABA   Ona te voli i umire za tobom. To svi vide.

ARIEL    Ona misli da me posjeduje.

SABA      I posjeduje, s obzirom koliko joj para izvlačiš.

ARIEL    Hej, imam ja dostojanstvo.

SABA     Zaista?

ARIEL    Uostalom, šta tebe briga? Ja štedim. SABA     Ne štediš, nego ločeš.

ARIEL    Štedim, pogodi za šta. SABA    Neću.

ARIEL   Za tebe. Za ovo (pokazuje na brošuru)

 SABA   Lažeš.

ARIEL   Časna alkoholičarska. SABA    Pričaj mi još o moru.

ARIEL   Plavo je. Ponekad se spoji s nebom. Kad je oblačno, more čuva nebesko plavetnilo. Nježno je. Brodovi koji plove po moru, ostavlju ožiljke koji brzo nestaju.

SABA    Postoje li ovakvi brodovi?

ARIEL   Postoje. Ali više nigdje ne plove.

SABA     I sad su u bocama?

ARIEL    Upravo tako. U velikim, debelim bocama, svako u svojoj, sanjaju o pučini.

 

 

d)

 

m1 Prestani plakati. LEA Pusti me na miru.

m1 Šta ti je?

LEA Platio si. Radi šta hoćeš. Šta me tu pitaš glupave stvari. m1 Platit ću više ako mi kažeš zašto plačeš.

LEA    Nije te zaista briga.

m1 Uopšte te nisam jako udario. LEA Ne plačem zbog toga.

m1  Nego?

LEA    Ne bi razumio.

m1    Šta sad to znači? Ja sam glup? LEA  Samo te nije briga.

m1   To je istina.

LEA  Nikog nikad nije briga.

m1    Zašto bi? Ti si kurva.

LEA    To je ružno reći.

m1      Dosadno mi je ovo. Uzmi ga. Probamo ponovo. LEA    Plačem zato što sam tužna.

m1      Eh Kolumbo. Ja mislio plačeš od sreće. LEA  Jebi se.

m1    Vrlo originalno. Kud baš da mene zapadne sentimentalna kurva.

LEA   Nije smiješno.

m1   Dobro, zašto si tužna?

LEA   Zato što nisam sretna.

m1    Je l’ ti mene zajebavaš?

LEA   Ne. Nisam sretna. Svijet je velik i toliko je stvari za probati i iskusiti, a ja sam zatvorena ovdje u ovaj hotel, u ovo tijelo i svaki dan je isti.

m1    Kad bolje razmislim, to je dobar razlog da se bude tužan.

LEA  Čovjek može imati snove. Moze maštati. Može, na primjer, biti talentovan za violinu a da to i ne zna. Ali ne može se pomjeriti s mjesta da nađe violinu.

m1    Jebeš violinu. Ja sam htio pravdu, kad sam bio mlad. I mislio sam da znam šta je pravedno, a šta nije. I da ću suditi svima po njihovim zaslugama. Sudije jesu mali bogovi kad razmislis. Sad sudim kome mi narede da sudim. Ja sam rob, a ne bog.

LEA     Ali ti si bogat.

m1       Jesam. Zato slušam naredbe.

LEA     I ne osjećaš se loše?

m1      Novac daje komfor. Komfor je sedativ za savjest. Meni svijet više nije velik.

LEA   Da sam bogata promijenila bih sebe. I druge. Ali prvo sebe. Pomagala bih ljudima. Kupila bih odijelo. Lijepo odijelo, s kravatom. I dobar auto. Ošišala bih kosu. Ljudi bi me poštovali. Radila bih nešto važno, bila bih sudija na primjer. Donosila bih pravdu. Imala bih sto i kompjuter i kancelariju. I rukovala bih se čvrsto, muški.

m1    Prestala si plakati.

LEA   Zamisli, stvarno jesam.