INTERVIEW: Jessica Bruder, autorica “Nomadland-a”

Film „Nomadland“ rediteljice Chloé Zhao apsolutni je pobjednik ovogodišnje dodjele nagrada Oskar. Ukupno je osvojio tri, za najbolji film, najbolju rediteljicu i najbolju glavnu žensku ulogu.  Kao predložak za ovaj film poslužila je knjiga „Nomadland: Preživljavajući Ameriku u dvadeset prvom stoljeću“ autorice Jessice Bruder.

U nastavku vam donosimo interview sa autoricom knjige.

Prevod: H.Š. – drama.ba

 

Novinarka Jessica Bruder provela je tri godine u utrobi američke ekonomske zvijeri, istražujući za svoju knjigu „Nomadland: Preživljavajući Ameriku u dvadeset prvom stoljeću“ objavljenu 2017. godine. Krećući se po unutrašnjosti gdje su nomadi, grupa mahom starijih Amerikanaca, zamijenili svoje krovove nad glavom za kombije. Oni nisu ljudi bez doma, kako Bruder objašnjava, već ljudi bez kuća.

Njen rad na prvoj liniji talasa uzrokovanih posljedicama „Velike recesije“ iz 2008. godine, uskoro je inspirisao rediteljicu Chloé Zhao, koja je, uz glumačku srčanost Frances McDormand, pretočila alegorije, opservacije i iskustvo koje je Bruderova doživjela iz prve ruke, u festivalskog „teškaša“ film „Nomadland“.

U razgovoru o svojoj knjizi, i filmu nastalom prema istoj, autorica Jessica Bruder dotakla se nekih od uzroka nomadskog života, njenih utisaka nakon filma, kao i svoje medijatorske uloge u kreativnom udruživanju njenih prijatelja nomada i filmadžija.

 

Nomadski stil života opisuje se kao radikalan i čudan, iako ste vi rekli da želite da njihova priča posluži kao poziv na buđenje. Zašto smatrate da je važno da obratimo pažnju na ovu zajednicu?

Mislim da ova zajednica privlači pažnju zbog činjenice da, već duže vrijeme imamo paušalne dnevnice, minimalna satnica (u Americi) je i dalje 7,25 dolara, dok cijene stanovanja rastu eksponencijalno, i nešto se mora promijeniti. Smatram da dosta ljudi živi na cesti, koristeći svoj stil života „na točkovima“ kao način da prevare sistem, da održe neki život koji su imali u tradicionalnoj kući, ali u pokretnom obliku.

Mislim da ljudi sve više postaju svjesni problema koji nastaju zbog nejednakih primanja, smatram da je nomadski način života vizuelno privlačan i ljudi ga primjećuju, naročito zbog pandemije i stalne prijetnje da budu deložirani.

 

Govoreći o pandemiji, vaša knjiga kao i film uključuju Amazon-ov „CamperForce program“ – očigledno vrlo stresan i težak posao. U prošloj godini Amazon je uduplao svoje prihode za vrijeme pandemije i kreirao 175 hiljada novih radnih mjesta. Iz vašeg iskustva, na kakve su poteškoće naišli radnici „CamperForce-a“ tokom pandemije?

Ne mogu govoriti o tome jer niko od ljudi koji su radili u okviru tog programa u vrijeme mog izvještavanja više ne radi taj posao.

 

Niko od njih?

Niko od njih, mada program još uvijek postoji. Svake godine, oni objave mapu sa svim svojim tvornicama, i bilo je dosta novih mjesta. Tako da se, pretpostavljam, program nastavio širiti, osim ako broj osoblja nije bio znatno nizak. U kontaktu sam sa tim ljudima, ali oni to jednostavno više ne rade. Taj posao značajno slabi.

 

Unijeli ste se u nomadsku zajednicu tokom godina pišući ovu priču. Ali kada se vratite unazad u trenutak kada ste počeli saznavati o njima – kada su te ideje, njihova motivacija i filozofija bile još uvijek nove za vas.  Jedan od tih principa dolazi od Boba Wellsa, koji tvrdi da je najbolji put do slobode postati ono što uvriježeno društvo smatra beskućnikom. Motreći stvari izvana, koja je bila vaša prvobitna reakcija na tu ideju?

Prvenstveno sam se pitala da li je to racionaliziranje. Mislim, u slučaju Boba, na primjer, razveo se jer nije mogao izdržavati dva domaćinstva. Bio je prodavač u Safeway-u (lanac supermarketa, op. prev.), što je svojevremeno bio siguran sindikalni posao. Bio je u Aljasci, i završio je tako da se preselio u teretni kamion, i noćima je išao na spavanje uplakan dok mu se to nije počelo zaista sviđati.

Smatram da za mnoge ljude, postaje jako važno pronaći put do samostalnosti uprkos svim društvenim ograničenjima oko vas. Za Boba, i mnoge druge, to jeste osjećaj slobode od kredita, kirije, dugovanja, režija, svih onih lanaca koji ljude drže privezane za dno u onome što se naziva „uvriježenim društvom“.

Na neki način, to je bio naivni prvi dojam, ali kada sam im se približila, shvatila sam da je komplikovanije od toga. Ljudi se nose sa svojim okruženjem dosta drugačije, ne bih rekla da žive u poricanju, već samo da je komplikovanije nego što izgleda.

Smiješno je. U početku, niko ne kaže „isjeran sam“. Kada sam upoznala ljude, prvo su pričali o avanturi, pričali su o slobodi. A potom, danima ili sedmicama poslije, slušala bih o tome kako je sve izgubljeno u Velikoj recesiji, kako su kuće završile pod vodom, o dugovanjima za liječenje, bankovnim dugovanjima, propalim planovima za penziju. Te stvari bi isplivavale, ali kada bih razgovarala sa njima, nije zvučalo kao da je jedna od tih stvari isključivala drugu. Nego je bilo „nešto se dogodilo, i ja sam onda odabrao ovo“.

 

U vašoj knjizi pominjete da je vaše prisustvo, kao novinarke, uzrokovalo ustručavanje i nelagodu kod nekih od nomada. Da li ste kod nekih od njih sa kojima ste pričali ili ostali u kontaktu, primjetili ustručavanje prema ideji nastanka filma?

Sjajno pitanje. Sjećam se da sam osjećala zabrinutost kada je riječ o predstavljanju svih tipova ljudi iz knjige filmadžijama. Svidio mi se film „The Rider“ koji je režirala Chloe (Zhao). Ljubitelj sam djela Frances (McDormand), tako da na osnovu toga, zaista sam mislila da to neće otići u smjeru eksploatacije, i da će rezultat biti velika umjetnost.  Ali kada provedete tri godine izvještavajući iz jedne zajednice, u dodiru ste sa njima, i znače vam mnogo, to da dovedete nekoga izvana izaziva osjećaj nervoze.

Mada mislim da su ih lijepo primili. Mislim da su mi ljudi, kojima sam ih predstavila vjerovali, tako da je bilo i nekog posredništva.

Drugačije je kada neko piše knjige od toga kada gledate nešto o svom životu na velikom ekranu.

Da, apsolutno. Ne znam da li je to izazvalo nervozu među ljudima. Moja uloga je bila u tome da im se obratim, i da predstavim jedne drugima, i nisu mi se činili nervoznim zbog toga.

Kada je u pitanju Chloé, ona je veoma prizemljena. Prvi put kada je došla u „Rubber Tramp Rendezvous“, stigla je automobilom i donijela rešo. Kada sam ja prvi put došla tamo, došla sam autom i imala rešo. Mislim da smo obje imale šatore. Tako da mislim da niko nije imao osjećaj da im dolazi Hollywood, i upada u njihove živote.

 

U specifičnoj ste poziciji, zbog činjenice da ste napisali knjigu zasnovanu na stvarnosti, koja je pretvorana u film koji je dijelom fikcija. Obzirom da ste vi mnogo dublje uključeni u stvarnu priču od većine onih koji pogledaju film „Nomadland“, koji elementi u priči junakinje Fern vam se čine najvjerodostojnijim?

Mnogi od njih (smijeh).

Dakle, ideja da se živi bez kuće, radije nego da se bude „beskućnik“ je bila nešto što sam viđala iznova i iznova na cesti. Ljudi zaista ne žele biti svedeni u jednu riječ koja je postala tako stigmatizirajuća da je ustvari postala više stigma nego sredstvo za demografski opis.

Ponekad, radije nego da bude pod krovom, ona (Fern) bi izašla van i spavala u kombiju – Pričala sam sa mnogim ljudima koji su otišli kućama da posjete svoje porodice i rekli su da se nisu osjećali ugodno spavajući u krevetu, dok su drugi bili zbunjeni jer žele izaći van kuće i spavati u kombiju.

Mnogo malih, ljudskih detalja poput tih. Kucanje na vrata je bilo naročito zajedničko iskustvo. I ja sam ga doživjela,  dok sam se uživljavala, tokom izvještavanja iz svog kombija. Svakoga prestraši kada tokom dubokog sna, ili potpune zaokupljenošću nečim, začujete lupanje, tup, tup, tup, i shvatite da je to policajac ili zaštitar koji je došao da vam kaže da se pomjerite. Kada se to dogodilo, bila sam pored nje (Fern). I sjećam se tog osjećaja straha.

Nalazite se u jednoj rijetko jedinstvenoj prilici da vaša knjiga bude pretvorena u film. Kao spisateljica, dok ste gledali film –  možda tražim od vas da se malo „pospete pepelom“ – da li su neki dijelovi priče bili efektniji na velikom ekranu? 

Rado ću istresti kantu pepela na sebe, smješno je reći, mislim da je drugačiji osjećaj. Volim putovati po Zapadu. Dolazim sa Sjeveroistoka (Amerike), tako da boravak na Zapadu snažno djeluje na mene. Jednostavno je ogroman, inspirativan i velik. Mogu opisati te pejzaže i osjećanja koja izazivaju, ali ima nešto u tome kada ih gledate na velikom ekranu što je čudesno – na način koji je vjerovatno teško postići u knjizi.

Voljela bih da sam otišla u IMAX kino i pogledala film kada je izašao, ali zbog pandemije se skrivam od svega, kao i većina ljudi. Knjige i filmovi mogu postići različite stvari. Kroz različite medije mogu se ispričati drugačiji stilovi priča. Ja sam uradila najbolje što sam mogla u formi knjige, i sviđa mi se ono što su oni postigli filmom, tako da mislim da sam uistinu sretna.

 

 

Prijevod interview-a objavljen uz dopuštenje uredništva „Film Inquiry“.
Link za izvorni interview: https://www.filminquiry.com/jessica-bruder-interview/
Interview translation republished with a permission by Film Inquiry editorial team.
Photo source: Searchlight Pictures