Tamna strana mjeseca – “Stranci u noći”

Autor: Srđan Ćurlić

 

Simbioza čovjeka i prirode objašnjena je vijekovnim proučavanjem uzajamnog djelovanja jednog na drugo i vice versa. Da djelovanje postoji neoborivi je fakat, ali način na koji priroda iznenađuje čovjekov duh i put koji ona pređe da bi postala okidač skrivene čovjekove emocije je uvijek nov i iznenađujuć. Još ako se tu umiješa i tehnologija, onda sve dobije potpuno novi značaj.

Tako su pomračenje mjeseca i nedostatak tehnologije preuzeli uticaj nad unutrašnjim ljudskim porivima i željama u predstavi „Stranci u noći“ rediteljke Slađane Kilibarde koja je premijerno izvedena u petak, 26. februara, u Narodnom pozorštu Republike Srpske. Tamna strana lunarne eklipse uzrokovala je plimu i oseku ljudskih emocija i strasti. Rađena po tekstu „Crna kutija“ Ane Đorđević, koji je nastao po motivima filma Paola Đenovezea „Potpuni stranci“ (Perfetti sconosciuti) iz 2016. godine, predstava na skoro snobovski način priča priču o otuđenju koje je izazvano konstantnim korištenjem moderne tehnologije, tačnije „pametnih“ telefona. Takođe priča o maskama koje svi nosimo, o emocijama koje nisu stvarne i onima koje su stvarnije od same stvarnosti.

Na samom početku scene se smjenjuju brzo, filmski. Kratke su i govore o spremanju različitih parova za veče. Marija (Slađana Zrnić) i Nikola (Boris Šavija) su bračni par koji priređuju večeru svojim bliskim prijateljima u čast pomračenja mjeseca. Oni očekuju svoje prijatelje Tamaru (Nikolini Friganović) i Sašu (Željko Erkić), Katarinu (Miljka Brđanin) i Filipa (Rok Radiša), a svi oni očekuju i da upoznaju misterioznu djevojku Ninu svoga prijateja Baneta (Vladimir Đorđević). U prvim scenama nema puno dijaloga, replike su brze i kratke, sve je prepušteno djelanju koje je reklo dosta o karakterima likova. Čak je i njihovo konačno sjedinjavanje za večerom dalo dovoljan uvid u individualnost njihovih karaktera.

Ali bilo je jasno da će trebati vremena da se sve lijepo razjasni. I bilo je, čak i previše. U dva sata predstave likovi se svađaju, udaraju, dave, jedu, piju, smiju se, grle se, vole se i mrze, omađijani viškom misterioznog djelovanja pomračenja i manjkom korištenja društvenih mreža. Oni zatim otkrivaju svoje mračne tajne, praštaju jedni drugima ogoljevajući svoje karaktere i dovodeći ih do ludila i potpune ekstaze, koja je na sceni prikazana interpretacijskim plesom i muzičkom numerom, da bi se sve to vratilo na početak, u alternativni kraj, gdje je rediteljka pokazala šta bi bilo da se ništa od ovoga nije desilo i da maske nisu pale, a naši likovi ostali isti. Kilibarda je uspjela da na samom početku prikaže malograđanštinu lažnim gestikulacijama i iskrivljenim, pretjeranim emocijama provučenim kroz bespotrebno ćaskanje. Rasplet je bio previše nasumičan, a alternativni kraj nepotreban, jer su namjere od početka i više nego jasne.

Tekst po kojem je predstava rađena daje malo šanse da se mnogobrojni zapleti dese iz postupaka samih likova. Situacije, kao i sama radnja vođena je različitim telefonskim pozivima koji su njeni glavni pokretači. Ni rediteljki nije pošlo za rukom da iskoristi taj, ma koliko malen prostor i da se još više poigra međusobnim odnosima likova bez uticaja tehnologije, a kojih, vidjelo se, ima na preteke. Da je moderna tehnologija veliki dio modernog čovjeka bilo je i više nego očito, pa je konstantnim pozivima zamljivost opadala, jer je svima bilo očigledno da novi poziv znači i novi zaplet, nakon čega se uglavnom pristupilo prenaglašenim i nepotrebnim opravdanjima i obrazloženjima postupaka, a koja su bila i suviše rječita, što opet u teatarskim okvirima, u kojima bi djelanje trebalo da nadjača pripovijedanje uvijek malo teže funkcioniše.

Likovi djelaju kako individualno, tako i u paru. Prvi par su Marija (Slađana Zrnić) i Nikola (Boris Šavija). Oni imaju brak u kojem su tradicionalne vrijednosti zamijenjene. Slađana Zrnić je tokom izvedbe lika Marije lutala između emocije ljubavi i snažnog ponosnog razuma ali kao da lik Marije ni njoj samoj nije bio najjasniji. U jednom trenutku ništa je ne dotiče, ponos koji gradi nije poljuljan ni najmanje, a već u sljedećem naglo se predaje intenzivnoj emociji, prenaglašavajući kontrast lika, čime je slojevitost ostala poljuljana. Replike su izgovarane dvodimezionalno, taktički, planski i promišljeno, kao da ta emocija ne dolazi iznutra. Ako je cilj bio da se Marija predstavi što plastičnije i vještački onda je efekat postignut, u suprotnom njeni nagli prebačaji izgledaju neprirodno.

S druge strane, Boris Šavija je kao Nikola previše blag u svom nastupu i u cijeloj predstavi ostao manje zapažen. On igra isključivo logosom, sve do samog kraja kada nastupa potpuni thanatos. Nema spoljašnji konflikt osim ponekih šaljivih dosjetki. Rediteljka nije uspjela da od njega napravi glas razuma koji bi objasnio Marijine snažne emocije i strogoće. Takođe nema mosta između Marije i ćerke Mine, pa je lik ostao povučen u stranu, bivajući postavljen i ostavljen u sijenci predstave. Na samom kraju jasnoća njegove emocije ostala je zamagljena običnim patosom, nalik patosu nekog antičkog glumačkog umijeća.

Drugi par su Tamara (Nikolina Friganović) i Saša (Željko Erkić). Niti njihovog braka su potrgane prevelikim obavezama. Nikolina je znala da diriguje likom. Ona skače po sceni, leprša od lika do lika, od replike do replike, sve hoće da zna i ništa joj ne izmiče pogledu, čak ni enterijer stana. Njena emocija je živahna, razoružava blizinom i osjećajem poznatog. Ritam i vrijeme izgovaranja replika su bili hirurški precizni. Svaka dosjetka je bila pun pogodak, propraćena ili gromkim smijehom ili gromkim aplauzom. U izvedbi je postojala određena slojevitost lika koja je, u najmanju ruku, bila osvježavajuća. Znala je kako da poveća, odnosno umanji intenzitet lika zavisno od scene i situacije. Gradacija je bila postepena i konzistentna.

I Erkić je bio dobro ustoličen u liku, pogotovo jer i sam tipski odgovara jednoj takvoj ulozi. Njegovo igranje je blisko i lako kao pero. Dosjetke i replike izgovara umjereno i tačno. Dobro se snalazi u prelazima između scena i zadovoljava ono što se od njega očekuje. Sa Nikolinom gradi jedan od snažnijih dueta predstave. Oboje su dobro uigrani. U scenama sa ostalim kolegama Erkić nema problem da pokaže i dokaže svoj lik. Uvijek se drži glumačke i karakterne ravnopravnosti sa kolegom glumcem s kojim je u sceni. On posjeduje dubok i snažan, tenorski glas koji zna da zagrmi na sceni, pa mu nije problem da u grupnim scenama nadjača ostale kolege i svoje replike iskaže jasno i glasno. Iako to može da predstvlja otežavajuću okolnost, kod Erkića to nije slučaj jer je on pokazao da zna da koriguje i ukroti intenzitet svoga umjeća.

Katarina (Miljka Brđanin) i Filip (Rok Radiša) su par koji ima najprisniji odnos u predstavi, a koji sa sobom nosi i određenu mladalačku notu. Međutim, kod Miljke intenzitet lika nije dovoljno naglašen. Ona se objašnjava i iskazuje svoje emocije na pretjerano školski način. Emocija dolazi iznutra ali kao da tu emociju goni neka treća, nepoznata sila koja joj nije bliska, kao da joj ta emocija ne dolazi prirodno. Slično kao i Slađana u datim dijelovima pomalo je taktična, gotovo oprezna, a liku kao što je Katarina treba udahnuti još više hrabrosti i samostalnosti. Čak je i Rok Radiša ostao ravnopravan Miljkinom igranju. Njih dvoje kao par igraju dobro, snalažljivi su i bliski, ali su u scenama sa ostalim kolegama kao nedorasli. Njihove replike ostaju nedovoljno naglašene, njihov mladalački duh kao da je dijelom umoran.

Rok, sa druge strane, kroz cijelu predstavu pokušava da pojača intenzitet svoga lika i da njegovu višeslojnosti iskaže na način na koji njegove kolege to rade. I dosta toga je urađeno školski. On je preblag kad treba da bude samo blag, prenaglašeno intenzivan kad treba da probudi malo jača osjećanja. Pri izgovaranju nekih replika kao da se boji improvizacije i ne ulazi slobodno u iskazivanje emocije. Ali i pored toga, sa Miljkom u paru funkcioniše dobro, njihov mladalački duh se osjeti, na ovaj ili onaj način, iako bi i sami duh mogao da bude malo mlađi, približen 2021. godini, a ne recimo 2007.

Jedini samostalan lik, koji u cijeloj predstavi nema svoj par je lik Baneta kojeg tumači Vladimir Đorđević. Đorđević Baneta tumači dobro, njegova igra je prikladna i bliska. On uredno pokazuje da je jedini oneobičen i izdvojen iz skupine kako svojom tajnom, tako i svojim životnim interesima. Kod njegovog Baneta se najmanje osjeća snobizam ostalih. Đorđević posjeduje ljubaznost koja odgovara liku. Ne karikira gestikulacijom kao što bi se to očekivalo od nekoga ko igra lik homoseksualnog određenja. Međutim, za lik koji je poprilično siromašan i koji od majke posuđuje novac za izdržavanje Đorđević izgleda previše svečano. Ali i pored toga, pohvalno je što je i nakon otkrivanja tajne njegovog lika on ostao privržen istom nekarikiranju, dajući dobro zaokruženu ulogu koja je svojom emocijom bila nagrađena i prihvaćena od strane publike.

I na kraju, najveći rediteljski promašaj večeri, barem što se likova tiče, bila je uloga koja je dodijeljena Sofiji Ristić, studentkinji treće godine glume na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci. Ona tumači lik Mine, ćerke Marije i Nikole. Funkcija lika u predstavi ne postoji, a što je većim dijelom rediteljska greška. Od dva pojavljivanja njen lik ne čini ništa osim što jasnije slika i nadopunjuje likove oca i majke. Ako je rediteljkin cilj bio da predstavi mladi talenat i upozna ga sa banjolučkom publikom, onda je taj cilj ostao na nivou pokušaja, jer se u dva sata predstave ništa ne sazna o Mini direktno od Mine, njen lik niti ima problem, niti doživi svoje razrješenje. Lik je mogao biti potpuno izbačen ili sveden samo na glas iz off-a kao što je urađeno i sa ostalim pratećim i sporednim likovima koji se povremeno čuju preko telefona i potkrepljuju radnju (neki od tih glasova su: Nataša Ivančević, Vedrana Mačković, Boris Šavija, Aleksandar Stojković, Ljubiša Savanović, Zlatan Vidović, Danilo Kerkez, Marko Nedeljković, Ivana Stjepanović).

Scensko rješenje predstave, djelo Dragane Purković Macan, estetski i arhitektonski odgovara snobovskom osjećaju cijele predstave. Jasno je da se radi o modernom paru koji ima od čega da živi. Međutim, raspored planova scenografije je bio prevelik „zalogaj“ za glumce. Razmak između planova je bio previše velik pa je u nekim scenama bilo potrebno trčanje glumaca po sceni da bi se stigle izgovoriti određene replike. Ako Kilibardi distanca planova u scenografiji predstavlja distancu između likova predstave, onda je funkcija scenografije zadovoljena, u suprotnom distanca prestavlja problem, pogotovo ako vam glumci zakasne sa replikom jer moraju da trče od trpezarije do balkona. Takođe, problem balkona je taj što je preduboko u pozadini scenskog prostora, pa je iziskivao da se scene na balkonu ozvuče mikrofonima, što je prouzrokovalo da sve što se desi na balkonu djeluje artificijelno jer se glasovi više čuju sa zvučnika nego sa balkona. Sve u svemu korektno rješenje, ali koje zahtijeva određene korekcije.

U dizajnu svjetla Ivan Štrok je uradio šta je trebalo. Glumci su bili dobro osvjetljeni, čak se i pomračenje mjeseca dobro vidjelo u pozadini i jasno je pokazivalo protok vremena. I dio sa muzičkom numerom i plesom imao je uredno propratno osvjetljenje.

Kostimi Jelene Vidović stavili su glumce u granice poznatog. Dezeni, materijali i boje odgovaraju visokom, gradskom staležu i lijepo pristaju glumcima prilikom izvođenja. Ali nedostajalo je izražajniji kolorit, jer se u predstavi radi o kompleksnim likovima kod kojih se moglo poigrati sa slojevima simbolike i samim tim ih odjenuti u misterioznije boje i dezene, ističući dvoličnost njihovih karaktera i mističnost njihovih tajni. Nisu postojale veće smetnje prilikom glumačke izvedbe osim u nijemoj, odnosno u plesnoj sceni, gdje se glumci presvlače i oblače crninu, jer je presvlačenje bilo pomalo nezgrapno.

To presvlačenje je dio scene u kojoj pokret najviše dolazi do izražaja. Emir Fejzić, koji potpisuje scenski pokret, radio je na interpretativnom plesu koji se desi pred sami kraj predstave, a prije alternativnog kraja. Ples zaista oslikava ekstazu karaktera, iako bi se sama koreografija mogla još detaljnije uvježbati i uigrati. U određenim segmentima djelovalo je kao da glumci nemaju povjerenja jedni u druge, pa su akrobacije i prevrtanja bila pomalo komična i nezgrapna. Takođe, scenski pokret se nije pretjerano osjetio u ostalim dijelovima predstave, što je šteta, jer je izdvojena plesna scena efektna iako malo duža nego što bi trebala biti.

Muzičke numere zagrebačke muzičke grupe Mangroove odgovaraju segmentima u kojima su upotrebljene. Emocija korištenih numera dolazi do izražaja. Tekst koji je putem videa bio ispisan na scenografiji dobro se uklapao u odnose među likovima koji se odigravaju u datoj sceni.

Gledajući cjelinu predstave i trud glumačkog asambla, mogu da zaključim da predstava funkcioniše, ali na svoj način. Likovi jesu jasni i poznati, situacije zanimljive i emotivne, ali zamjerka je na gradacijiji dramskih situacija u scenama, tok i ritam njihovog razvoja. Uvod, iako zamršen, pronalazi određen zadovoljavajući put do svoga cilja jer u dva sata predstave likovi imaju i više nego dovoljno vremena da kažu i pokažu šta imaju i da se opet, promjenjeni vrate na mjesto (naravno, ne uzimaući u obzor alternativni kraj). Kilibarda pronalazi način da svojim rediteljskim umjećem teške i tragične trenutke učini zanimljivim i lakim kako za razumjeti, tako i za prihvatiti. Ona dobro poznaje scenski aparat, catharsis joj nije stran i ona na izvrstan način umije da približi likove publici. Predstava je i pored manjih nedostataka zanimljiva, ali dva sata se ipak osjete. Na kraju, svako ko je u životu imao ili ima prijatelja treba da pogleda predstavu, jer likova ima dovoljno da ako ne pronađe sebe, onda će zasigurno pronaći nekoga koga poznaje.

 

Foto: www.np.rs.ba