Zločin i društvo – “Tako da ne ostane živa”

Igrani film Faruka Lončarevića

Autorica: Džejna Hodžić

 

Film „Tako da ne ostane živa“ reditelje Faruka Lončarevića nedavno je na Filmskom Festivalu u Triestu osvojio specijalnu nagradu festivala za najbolji film.

Film je inspirisan istinitim događajem, stravičnim ubistvom mlade djevojke iz Olova, koju su usmrtili njen bivši partner i njegov prijatelj. Radi se o najgorem mogućem obliku zločina, ubistvu sa predumišljajem. Čitav zločin je bio isplaniran, unaprijed određena lokacija, vrijeme i način na koji će se sve odigrati. Sam naslov filma „Tako da ne ostane živa“ je zapravo rečenica kojom je njen bivši momak naredio svom prijatleju da je ubije, što je već na početku dovoljan dokaz o kakvoj vrsti patologije se radi. Da li je u filmu cijeli događaj vjerodostojno  prikazan ili ne, to ne možemo znati, ali činjenica je da emocija istinita i da ovo filmsko djelo šalje jaku poruku našem društvu i o našem društvu.

 

Lončarević u svom filmu daje priliku kako veoma iskusnim, tako i mladim glumcima, od kojih su neki po prvi put na filmu. Glavne uloge u filmu tumače Aida Bukva, Dino Sarija i Enes Kozličić. Mladi glumac Enes Kozličić i dosta iskusnija Aida Bukva napravili su odlične uloge, te uvjerljivo i autentično odradili zadatke koji su im povjerene. Međutim, iako se jako dobro snalazi, Sarija nema habitus koji je potreban za lika kakvog tumači, i nije vjerodostojno oslikao lokacijski i socijalni kontekst iz kojeg lik potiče. Možda je reditelj, sa druge strane, htio izborom glumca reći da je to što je njegov lik uradio kukavički čin, jer obično su ubice psihološki devijantne osobe koje žele biti drugačije od svoje suštine, pa postanu, kako je to J.S.Popović nazvao „pokondirene tikve“.

 

Ovo je veoma bitan film, posebno za žene, jer se prvenstveno bavi pitanjem žene u našem društvu. Kroz priču o Aidi, koja je bila žrtva ovog stravičnog zločina, priča se o položaju žene na Balkanu. Veoma je značajna „ženska scena“, u kojoj četiri žene za vrijeme pauze u krugu fabrike u kojoj rade, razgovaraju. Iako se čini da smo se razvili, emancipovali i uznapredovali kao društvo, to nije istina. Veći gradovi možda imaju tendenciju ka tome, ali samo nekoliko kilometara od većih centara, ljudi žive potpuno drugim životom. Još uvijek vlada patrijarhalni odgoj i stav da je najbitnije da se žena uda i rodi djecu, puno djece, po mogućnosti muške. Upravo u navedenoj sceni vidimo presjek društva kroz četiri ženska lika. Iz kratkog razgovora, saznamo veoma puno o te četiri žene. Jedna je udata, ali je muže ne primjećuje, vjerovatno i vara. Drugu muž posmatra kao seksualni objekat i iživljava se nad njom. Treća je mlada, tek udata i trudna. A četvrta, Aida, naša junakinja, je predstavnica nove mlada buntovne generacije, koja hoće da se otrgne od svega toga. Ne želi da upadne u kolotečinu i da podlegne već ustaljenim okovima društva. Ona je osoba koja misli i želi više i bolje, ambiciozna je i snažna, ne traži ničiju pomoć i sama se bori kroz život.

 

Reditelj na veoma vješt način uvodi motiv zločina za ubistvo nevinog čovjeka. U navedenoj sceni četiri žene razgovaraju o Radovanu Karadžiću, koji upravo tih dana treba biti osuđen za ratne zločine. Spominje se da je u našoj državi maksimalna kazna za takav vid zločina 40 godina zatvora. Ovaj motiv se provlači u toku cijelog filma, te u posljednjoj sceni, kada Aidine ubice Kerim i Suad bivaju uhapšeni, čujemo sa radija presudu Radovanu Karadžiću. Oni očito nisu svjesni da su počinili jednak zločin, te od policajca traže cigaru da proslave presudu. A Suad kao vjerski orjentisan čovjek, morao bi znati koje posljedice nosi takav čin. U Kur’anu, Bibliji a i svim monoteističkim i politeističkim religijama se kaže slično – Ko ubije jednog nedužnog čovjeka, kao da je ubio cijeli svijet. Paralela ova dva zločina i njihovo izjednačavanje, veoma je pametno osmišljena i napisana, i filmski realizovana.

 

Film prati poetika dugog kadra -priroda i čisti zen, koji nakon vremena biva uništen nečim gnusnim i ružnim. Dugi kadrovi prirodnih ljepota, šuštanje trave na vjetru, šumovi vode, cvrkut ptica, insekti – sve su to elementi koji nas uvuku u atmosferu i smiruju dok gledamo film, osjećamo spokoj i ljepotu. A onda se taj mir polako narušava, pojavom lika koji donosi svađu sa sobom, pojavom lika koji je iskasapljen, povrijeđen, izmučen. Dobivamo poruku da je priroda i sam svijet lijep i spokojan, a da smo mi, ljudi, ti koji unosimo nemir i nesklad. Vizuelni elementi kojima se Lončarević koristi veoma podsjećaju na elemente koji se mogu pronaći u azijskoj kinematografiji. Kompozicija kadrova i zen atmosfera uveliko podsjećaju na film „Proljeće, ljeto, jesen, zima… i proljeće“ azijskog redatelja Kim-Ki Duka. Skoro sa sigurnošću možemo reći da mu je upravo azijska kinematografija i bila inspiracija kada je u pitanju vizuelni identitet ovog filma. U prilog tome ide i činjenica da je sam reditelj postdiplomski studij završio u Indoneziji, gdje je i živio jedan period, kao i činjenica da je ljubitelj i poznavalac azijske kinematografije.

 

Cijeli film je snimljen u samo dvadesetak kadrova, i svi su dugi i statični, osim jednog, koji je snimljen kamerom iz ruke, u formatu mobilnog telefona, postavljenog uspravno. To je scena gdje Kerim i Suad odlaze u kafanu nakon izvšenog zločina i časte se Aidinim parama. To je jedina scena koja postoji snimljena i dokumentarno, jer su i u stvarnom događaju počinioci zločina otišli u kafanu, što potvrđuje i autentični video snimak. Ovdje se postavlja pitanje zašto je film snimljem upravo tako?  Da li je razlog tome mali budžet filma (20 000 eura) ili izbor poetike redatelja? Bilo kako bilo, čini se da je redatelj znao na pravi način iskoristiti mogućnosti, date okolnosti i  odabirom stilskih odrednica prilagoditi se budžetu koji je imao, a sve u svrhu kvalitetno odrađenog posla.

 

Bitno je spomenuti i motiv bolesne ljubomore, koji je osnovni motiv za ubistvo Aide. Pored toga, kao što sam već spomenula ranije, sve što saznamo o vezi Aide i Kerima je opet potkrijepljeno patrijarhalnim odgojem. Kerim je sin jedinac svojih roditelja i kao takav naučen da je najbitniji, a budući da je muškarac naučen je i da ima potpunu vlast nad ženom. Razlog zbog kojeg je Aida raskinula sa njim jeste činjenica da je udario. Ona kao samosvjesna i ambiciozna žena se oduprla tome i odlučila ga ostaviti. Ali svijet u kojem oni žive i svijet u kojem je Kerim odgojen to ne podržava. Često čujemo u našem društvu frazu „ili moja ili ničija“, koju muškarci koriste kao šalu, međutim to je prijetnja, to je već početak zločina. Čak postoje i pjesme iz folk repertoara koje koriste tu i slične fraze. A Kerim je, kao što u filmu vidimo odgojen i na toj vrsti muzike. Dakle, on nije svjestan (evidentno nema kritičko mišljenje ni o čemu) da je učinio išta loše. On je odgojen tako i on misli da je uradio ispravnu stvar, jer on „posjeduje ženu koju voli“.

 

Svaki zločin treba osuditi, ali problem je puno dublje u društvu i puno dalje u našoj prošlosti. Da bismo imali zdrave mlade ljude koji se poštuju međusobno i muškarce koji poštuju žene i obrnuto, moramo ih drugačije odgojiti, a to se ne može desiti preko noći.

 

Bilo kako bilo, film „Tako da ne ostane živa“ reditelja Faruka Lončarevića je jedinstven i drugačiji, u okviru bh kinematografije, kako stilski, tako i tematski. Iako je to film koji je, tako reći, festivalski, nadam se da će ga imati priliku pogledati šira javnost, posebno na Balkanu, i da će barem do nekolicine doprijeti istinska poruka filma – jer moramo uvidjeti gdje griješimo i početi promjenu iz temelja.

 

Foto: Press kit