Magijski potencijal mesije novog duha vremena – DINA

Autor: Marko Macanović

 

Kada Alan Mur (Alan Moore), legendarni strip autor kaže da umjetnost nije kao magija, nego ona jeste magija, on obrazlaže svoju tezu činjenicom da metodika umjetnosti, baš kao i magije sačinjava sposobnosti maga ili umjetnika da, simbolima, riječima ili slikama izmjenjuje stanje svijesti, mijenjajući takvim postupkom stvarnost. Ako bi mag bio dovoljno moćan, mogao bi, sa dovoljno dobro napisanom bajalicom, da izmijeni svijest nekoliko pojedinaca. Za Mura, magija se ne odnosi na materijalni svijet, nego svijet uma. A izmjenom stanja uma ili svijesti, postiže se izmjena materijalnog svijeta koji nas okružuje. Iako na papiru zvuči suludo, Mur svoja vjerovanja i teze zaista dokazuje. Njegova autorska djela jesu na, ovaj ili onaj način, izmijenili svijet.
Murovi Nadzirači (1986-1987) (Watchmen), kao samo jedan od primjera Murovih ogromnih doprinosa u svijetu devete umjetnosti, apsolutno su promijenili svijet stripa. Kao posljedica Nadzirača, strip kultura se iz korijena mijenja, mijenjajući zatim, svojim nevjerovatnim uticajem, svijet filma, koji je i danas dominiran superherojskim filmovima koji su, opet, u svijetu filma, evoluirali na razne načine, kaskajući za svojim nacrtanim pandanima uvijek, gotovo precizno, nekoliko dekada. Takav organski proces edukovanja stripske, pa zatim filmske publike, neophodan je u kontekstu tehnoloških pomaka koji dozvoljavaju vizualnu reprezentaciju ovakvih, divlje maštovitih likova, svjetova i tematika iz stripskog svijeta na srebrna platna.
Dakle, sa svojom idejom da izmijeni stanje svijesti pojedinca kroz svoju magiju, Mur sije sjeme, plod svoje mašte i time, gotovo momentalno, mijenja svijet u kojem se on pronalazi. Kada pričamo o ovom primjeru, govorimo o nevjerovatnoj moći jednog umjetničkog djela u kontekstu veoma uske tematike kao što je strip, kao što je trenutna globalna filmska publika i, zaista, najmlađa generacija kojoj je samo Marvel apsolutno integrisan u svakodnevni jezik do te mjere da, nekada nezamislive kompleksne koncepte kao što su multiverzum, ove godine (u, naravno, rekordnim brojevima) gleda i bez problema razumije mejnstrim publika.
Slični primjeri izmjene svijesti kolektiva direktnim uticajem na cajtgajst preko umjetnosti, ili konkretno, filmske umjetnosti možemo da vidimo u mikro i makro planu. Veoma često žanr naučne fantastike inspiriše stvaranje fiktivnih elemenata korištenih u datom djelu i njihovo adaptiranje u stvarni svijet. Pokretna vrata iz Star trek serijala (Zvjezdane staze), samo su jedan od ovakvih primjera fikcije koja utiče na svakodnevnicu u makro planu. Kada govorimo o drugoj strani spektra, horor je odličan primjer izmjene svijesti pojedinca. Korištenje Junakovog puta da bi gledalac, sagledavanjem i razumijevanjem glavnog junaka i njegove pobjede nad nečim što je strašno ili zlo, u bezbrojnim metaforama, zajedno sa junakom prebrodio i svoje strahove, primjer je ovog fenomena. Imajući svijest o moći narativa, poetike i poezije, razni veliki mislioci od samih početaka ljudske civilizacije interpretiraju tačnu formulu koja je univerzalno primjenjiva na maksimalan broj ljudi. Od Aristotelove Poetike, preko njenih raznih interpretacija, dopunjavanja i usavršavanja koje su pisali iz vijeka u vijek Kornej ili Gete. Ako pogledamo još ranije možemo da se referišemo na indijsku Natješastru ili japansku No dramu. Epovi od Gilgameša preko Odiseje samo su pisani primjeri ovakvih analiza. Bezbrojne mitološke priče, narodni spjevovi, bajke, predanja i hiljade godina generacijskih saslušavanja i prihvatanja ovakvih narativa, integrisali su ih sa narodom. Rastom ljudske rase rasle su i priče. Prirodnom evolucijom, Aristotelova poetika je iz prvih drama nastalih iz nečega kao što je ditiramb ili dodola, postala Kembelova (Joseph Campbell) formula u Junakovom putu, samo da bi i ona kasnije bila dopunjena i unaprijeđena u Voglerovom (Cristopher Vogler) Piščevom putu. Piščev put je izuzetno precizno sagledana i objašnjena, gotovo magijska formula iz koje sa lakoćom nastaje kvalitetan narativ koji rezonuje sa gledaocem. Ako se sjetimo Murovog poređenja umjetnosti sa magijom i rezultata koji ona želi da postigne na pojedincu, onda jedan Junakov put više liči na dobro napisane upute magu – bajalicu kojom će sa najvećom sigurnošću moći da omađija čitaoca ili gledaoca.

Ovaj dugi (a opet, šturi) pregled magijskog potencijala umjetnosti na izmjenu svijesti pojedinca i, posljedično, mijenjanju cajtgajsta, služi kao kratki podsjetnik značaja Frenk Herbertovog (Frank Herbert) prvog objavljivanja Dine (Dune) 1965. godine kojom počinje gotovo cjelovjekovni proces gradativnog izmjenjivanja duha vremena koji u meta narativu Herbert najavljuje samim sadržajem ove knjige. Pravi primjer samoispunjavajućeg proročanstva o kojem Herbert nije mogao ni da sluti kada je ova ultimativna bajalica od gotovo osamsto stranica ugledala oči čitalaca širom Amerike ali i svijeta.
Refleksiju Dininog magijskog potencijala vidjećemo već u pokušajima njene adaptacije u dotadašnji najbrži medij – film. U svojoj ideji i narativu, Dina ima za misiju napredak. Čini se kao da je Herbertova glavna misija ispunjena tek kada čitalac iskusi sve stepene saznanja i transformacije zajedno sa Polom. Glavni lik i fiktivna reprezenacija onoga što Herbert želi da sama Dina bude, a to je mesija, Pol Atreid, služi kao isusovska figura ali i njen pandan. On je mesija u pravom smislu te riječi, ali i lažni mesija.

Ako pratimo rad Alehandra Hodorovskog (Alejandro Jorodovsky), možemo da vidimo zašto mu je, nakon samog prepričavanja Dine, ova ideja o dualizmu, o mesiji, i o transformaciji svijesti pojedinca, privukla toliku pažnju i izazvala želju da se upusti u stvaranje, sada najčešće tako nazivanog: najvećeg filma nikada snimljenog. Kada govorimo o brzini medija filma, moramo uzeti u obzir njegovu propagandnu vrijednost. Filmovan, govor Martina Lutera Kinga (Martin Luther King Jr.) nezamislivom brzinom distribucije snimljenog materijala, čuje, razumije i prihvata ogroman broj ljudi. Znatno veći nego na skupovima, debatama ili u novinama koji su u to vrijeme bili jedina alternativa i znatno sporiji medij za prenos informacija. Isto tako Hitlerov ili Staljinov govor u vidu političke propagande, u formi dokumentarnog ali i igranog filma, veoma brzo širi svoju poruku. Leni Rifenštal (Helene Bertha Amalie „Leni“ Riefenstahl) uspijevala je da prepozna, čak i u tom periodu kao, glavni i izuzetno bitan glasnik Trećeg rajha na filmu, snagu, u ovom slučaju, zle ideje, pa je onda, nevjerovatnom vještinom i umijećem stvorila djela kao što su Triumf volje (Triumph des Willens) ili Olimpija (Olympia 1 i 2), koji apsolutno služe svrhu propagandnog filma za šta su bili i namijenjeni. Triumf volje koristim kao interesantan primjer, jer je upravo ovaj film i nacistička ikonografija viđena u njemu služila kao inspiracija, ne samo za Ratove zvijezda (Star Wars), koji su direktno inspirisani Hodorovskovim pokušajem filmovanja Dine o kojem ćemo sada pričati, nego, interesantno i mnogim drugim naučno-fantastičnim filmovima (vidi uvodnu scenu u kultnom Starship Troopers).

Hodorovski je uvidio moć Dine, i šta bi ona kao takva postigla na filmu. Rezultat ovog prvog pokušaja adaptacije Dine je od izuzetne važnosti. Prvenstveno na budućnost filma koju ona donosi, ali i, ponovo, promjenu stanja svijesti gledaoca. Ovu epohalnu priču o stvaranju jednog ovakvog djela odlično je sažeo reditelj Frank (Frank Pavich) u svojem dokumentarnom filmu Jodorovsky’s Dune. Kako samo ime kaže, to zaista jeste bila interpretacija Herbertovog djela. Dakle viđenje jednog, povremeno konceptualnog, povremeno avantgardnog, ali uvijek velikog i inovativnog Hodorovskog koje je on započeo 1974. godine, uticalo je na svijet filma do te mjere da gore spomenuti Ratovi zvijezda ostaju kao samo jedan od bezbrojnih filmova koji su direktno inspirisani, skicama, konceptima, narativnom strukturom ili bilo kojim drugim aspektom Dine Alehandra Hodorovskog. Što je ironično jer je pokušaj stvaranja ovog filma slikovito uticao na pop kulturu baš kao što je sam obris knjige po kojoj je rađen bio dovoljan autoru da prepozna potencijal i snagu ovakvog djela i da se upusti u ovaj nezamisliv produkcijski poduhvat. Naravno, poznato je da su Ratovi zvijezda jedan od najuticajnijih i najvećih film franšiza u istoriji osme umjetnosti. Hodorovski svoju Dinu naziva, zaista svojim djetetom i, ponovo, mesijom koju on šalje svijetu upravo imajući istu namjeru koju ima Mur o kojem smo govorili na početku ovog teksta. Hodorovski Dinin narativ shvata doslovno. On uzima i veoma realno daje svog rođenog sina na izuzetno zahtjevne i dugogodišnje treninge ne bi li on, barem približno, postao mesija kao lik kojeg je trebao da igra – Pol Atreid.

Ako moram da odsječem svoje ruke da stvorim ovaj film, onda ću odsjeći svoje ruke. Uradiću to. Vjerovao sam da je svetinja napraviti film koji će napraviti mutaciju u mladim umovima. Potrebno je žrtvovati se.“
Ove riječi Hodorovski izgovara u dokumentarnom filmu o stvaranju Dine kao starac. Kao neko ko vjeruje u moć umjetnosti, moć narativa i moć filma, čitav svoj život. I, nakon pogledane prve uspješno snimljene verzije Dine na filmu, Hodorovski sa osmijehom na licu, ali i suzama u očima nastavlja da radi na svojoj viziji. Ipak, Dina je bila prevelik zalogaj za vrijeme u kojem je Linč (David Linch) stvarao. Kako je izazov koji je predstavljala reditelju bio tehnološki, tako je publici Dina bila još uvijek daleka. Ontološki, sociološki i sadržajno, Dina je, ipak, još uvijek bila isuviše napredna za tadašnju publiku, i svoje mjesto morala je da čuva u znatno sporijem mediju između korica i na hartijama. Gotovo pola vijeka kasnije, imali smo priliku da pogledamo definitivnu Dinu Deni Vilneva (Dennis Villeneuve) o kojoj ćemo pričati u ovom tekstu. Dakle, gotovo pedeset godina tehnološkog razvoja bilo je potrebno da narativni i metafizički koncept Dine bude prenesen u medij u kojem će ga većina ljudi najbrže sagledati, o kojem će promisliti i kojeg će razumjeti, da bi, potencijalno, zaista učinila ono gledaocu što je Herbert još šezdesetih godina prošlog vijeka uradio Polu.

Dina je dobila svoju adaptaciju u vidu mini serijala početkom novog milenijuma, ali i ona je, šesnaest godina kasnije od prvog filma, opet nastala prerano za vlastito dobro. U međuvremenu, Hodorovski svoje nacrte koji su, po riječima samog Herberta bili „debeli kao telefonski imenik“, koristi da svoje dijete pretoči u grafički roman. U strip koji će zauvijek služiti kao knjiga snimanja budućim generacijama reditelja, i koji će čekati svoje vrijeme za adaptaciju. Interesantno, nakon uspjeha Vilnevove Dine, gotovo odmah je najavljena adaptacija i ovog djela Alehandra Hodorovskog, koji sa dragošću prihvata da će njegov Inkal režirati mladi i talentovani novozelanđanin, Taika Vajtiti (Taika Waititi).
Inkal predstavlja svojevrsan produžetak Dine. On je, gotovo dijete Herbertovog djela koliko je dijete svoga autora. I onda, baš kao knjiga prije Inkala, i njeno uspješno filmsko otjelotvorenje 2021. godine, Inkal čini ono što po prirodi svoga postojanja Dina mora da čini. On mijenja svijet devete umjetnosti. Gotovo odmah postaje, i do danas ostaje jedno od najboljih ostvarenja ove umjetnosti. A ideja sa kojom je Hodorovski stvarao Inkal, biva proročanski ispunjena kada Vajtiti preuzima kormilo naslijeđa koje ćemo imati prilike da pogledamo za nekoliko godina.

Ali prije nego što je Inkal dobio zeleno svjetlo, neko je prvo morao probiti led. Čini se kao da je bio potreban niz sretnih okolnosti da bi nastala definitivna Dina na filmu. Gotovo jednako koliko je Hodorovskom bio potreban niz nesretnih okolnosti da ne stvori Dinu, ali stvori Inkal. Čini se sasvim prirodno da je jedan od najboljih reditelja danas, Deni Vilnev, pored toga što je nizom naučno fantastičnih filmova (Arrival, Blade runner 2049) pokazao da je i više nego sposoban da Dinu ponovo oživi na filmu, otkrio da je još od najmlađih dana veliki fan Herbertovog djela. Izuzetni mladi glumac Timote Šalame (Timothee Chalame) sada jeste Pol Atreid, jednako koliko je Daniel Radklif (Daniel Radcliffe) Heri Poter (Harry Potter) ili Elajdža Vud (Elijah Wood) Frodo. Isto važi i za ostatak nevjerovatne glumačke postave. Ali važnost ovog projekta prepoznaje i genijalni Hans Cimer (Hans Zimmer) koji, kao i uvijek, oduševljava svojim stvaralaštvom. On odbija svoju dugogodišnju saradnju sa Nolanom (Christopher Nolan) na njegovom filmu Tenet da bi radio na Dini. Čini se kao da su se sve zvijezde poslagale da Vilnev stvara u tačno pravo vrijeme. Francine Maisler i Jina Jay odradile su toliko dobar posao u kastingu za Dinu da se čini kao da lica glumaca u svakoj ulozi oduvijek pripadaju Herbertovim likovima. Rediteljev pristup je često epski, a u potrebnim mometima i poetski. On naglašava i pojačava Herbertove likove atmosferom koju stvara. Kao što smo imali priliku da vidimo u Vilnevovom prethodnom filmu, naučnofantastični pejzaži nekog drugog svijeta ispunjeni su sadržajem. Kolonije Harkonena ritmično i ritualno vrše svoje vojne vježbe na jednoj, gromovitoj i kišnoj planeti, dok palata Atreida odzvanja teškim koracima vojvode Leta (Oscar Isaac) na titularnoj Dini. Svijet u kojem se likovi nalaze jednak je pretjeranoj manifestaciji unutrašnjeg stanja centralnog lika date scene. A, po potrebi, krupni kadrovi Polovog, Čaninog (Zendaya) ili Džesikinog (Rebecca Ferguson) lica, gotovo da usporavaju svijet koji se dešava izvan kadra, ostavljajući gledaoca u limbu i bez daha, prepuštenom da sagledava ljepotu pješčanog kolorita kojeg mistično i povremeno probadaju nijanse plave iza očiju Pustinjaka skrivenih iza kostima inspirisanih istočnjačkom kulturom. Vilnevova režija je uvijek tačna, izvrsna i na zavidnom nivou koji služi kao izazov njegovim kolegama, a Dinom postavlja novi standard kojem treba parirati.

Najvažniji dokaz da je došlo pravo vrijeme da Dinu sagleda mejnstrim publika došlo je tek kasnije. U ovom neobičnom post kovid svijetu, film stoji na neravnom tlu. Kao što smo govorili u tekstu o Oskarima 2021. godine, svijet striming servisa (u ovom slučaju HBO Max), neposjećenost filmova u bioskopima i sada već dugogodišnja shema po kojoj Akadamija bira i dodjeljuje pobjednike svoje prestižne nagrade Oskar, bio je jedan finalni test za Vilnevovu Dinu. Već su postojali razgovori o tome kako jedan legendarni (naučnofantastični) reditelj Ridli Skot (Ridley Scott) nema sigurnu zaradu svojim solidnim ostvarenjem kao što je Posljednji dvoboj (The Last Duel). Pretpostavka da će Vilnevova Dina propasti, kao i ona da je Dina samo jedan skupi Holivudov eksperiment, odjednom je postala veoma stvarna. Pa, uprkos činjenici da naučnofantastični filmovi definitivno nisu isplativi velikim holivudskim studijima koji ih financiraju (kao što nam je to dokazao Vilnevov prethodni film, fenomenalni nastavak, ponovo, Ridli Skotovog Blade Runner-a), kao i mnogobrojnim statistikama koje su predviđale financijsku propast Dine, Vilnev je, na oduševljenje vjernih fanova, ljubitelja filma i same Dine, objavio da je Warner Bros. Pictures odobrio snimanje nastavka ovog kapitalnog djela. Uostalom, film, baš kao i knjiga, podijeljen je na dva dijela. Ali nekoliko bizarnih nedelja limba u kojima je bila upitna budućnost drugog dijela filmovanja Dine, koji bi upotpunio adaptaciju ovog djela na velika platna, bili su itekako stvarni.

A onda su došle brojke! Vijesti da je Dina jedan od najuspješnijih filmova WB studija 2021. godine, zatim potvrda da je nastavak zvanično odobren, pa čak i Vaititina objava o njegovoj ulozi u režiranju Inkala, veliki su dokazi promjene cajtgajsta filmske publike i vremena u kojem se sada nalazimo. Jer, ipak, mejstrim filmska publika čini veoma veliki i bitan udio cjelokupne pop kulture. Cjelokupnog načina razmišljanja jedne nove generacije. Pogledajmo 2010te godine. Pogledajmo kvalitet viralne pop kulture toga vremena u Džastinu Biberu (Justin Bieber) ili odavno zaboravljenoj Rebeci Blek (Rebecca Black). Govorimo o izuzetnoj popularnosti i jednostranoj dominaciji pop kulture. Dok je Marvel pravio svoje prve korake, box office su dominirali filmovi kao što su Transformersi i početak kapitalizacije franšize Fast and Furious. Danas, pop kultura u svakom smislu cvjeta. Čitava lepeza ozbiljnih izvođača (raznih kvaliteta) postala je dio novog duha vremena. Kendrik Lamar (Kendrick Lamar), Bili Ajliš (Bilie Eilish)  pa čak i Post Malon (Post Malone) samo su neka od imena koja su zamijenila gore pomenute ikone dvijehiljadedesetih kao što je Biber. Studio A24 daje šanse bezbroj mladih reditelja da pokažu mejnstrim publici neki drugi filmski jezik. Naravno, oduvijek su postojali kvalitetni izvođači, umjetnici i stvaraoci, kao i razni oblici i aspekti njihovog stvaralaštva. Oni nikada nisu nestali. Ovdje je riječ o njihovoj popularnosti. Neobična popularnost Bili Ajliš među mladim ljudima najviše podsjeća na popularnost Kurta Kobejna (Kurt Cobain) iz devedesetih. Činjenica da je Dina, ne samo ostvarena blagovremeno, nego da je režirana, snimljena i odglumljena onoliko dobro koliko su ljubitelji ovog klasika književnosti i očekivali, više nam govori o kvaliteti tehnološkog napredka, ali, još bitnije i publike, nego što nam ona govori o kvaliteti samog djela. Danas, Dina je afirmisana čak i od strane Akademije, sa svojih deset nominacija za nagradu Oskar, od čega je osvojila čak šest. Ove nagrade zaista podsjećaju na 2002. godinu i eksplozivan početak još jedne legendarne franšize koju je 2001. započeo Piter Džekson (Peter Jackson). Naravno govorimo o Gospodaru prstenova (Lord of the rings), još jednoj filmskoj adaptaciji prvog dijela franšize legendarnog romana koji je nastao tek desetak godina prije Dine. Narativni kvalitet Dine poznat je još od 1965. godine, ali tragovi ove nove renesanse koju donosi današnja publika mogu samo značiti početak nečeg zaista dobrog. Dobrog globalnog zdravlja cajtgajsta i najavu jednog novog vremena koje Dina, sudbonosno, predvodi poput njegovog mesije. Njen magijski potencijal osjetićemo tek, ponovo, u djelima i generacijama koje će ona inspirisati, a to je veoma važno prepoznati i sada, u vremenu njenog nastanka. Vremenu neizvjesnog i nepoznatog u kojem Dina kao mesija preuzima ulogu Prometeja. Ona donosi nadu i intrigu, ne samo na svjetla u koja gledamo, nego i ona koja ostavljaju taj divni osjećaj začudnosti i nestvarnog. Ona koja nosimo sa sobom i koja su nam, već odavno, itekako potrebna.