MOJA PREDSTAVA – O čemu govorimo kada govorimo o pozorištu?

Autorica: Lamija Milišić

 

Iako je “Birdman” film o zakulisnom haosu pozorišne predstave i inog glumstva, adaptiranje Iñárrituovog remek-djela za pozorište nije uopće jednostavan posao. Za ovu (da li ironičnu) situaciju krivac je – publika. Ovo je pitanje načina na koji je pozorište ispričano filmskim jezikom.  Zašto priča o pozorišnoj umjetnosti toliko dobro funkcioniše na filmu? Dijelom zato što je “Birdman” jedan veliki svežanj pitanja o glumcu, o umjetniku i prirodi limba kreativnosti kojim sebe prevazilazi, često napušta – dok iskustvo publike i susreta s istom sasvim blijedo vreba iz pozadine. Publika se gotovo ne pojavljuje, bivajući slijepom tačkom nekolicine kadrova. Ona je zapravo s onu stranu pozornice, daleko, daleko, ispred filmskog platna.

 

Predstava je moja, i Ja ću je ubiti

Moje pozorište, u koprodukciji sa Međunarodnim centrom za djecu i omladinu Novo Sarajevo i Dječijom kućom, otvorilo je svoja vrata adaptacijom “Birdmana”. Od posebne je vrijednosti što “Moja predstava” ima na umu spomenuti problem publike, budući da je on tačka u kojoj se ova predstava u predstavi odvaja od Iñárrituovog filma, te gradi vlastiti nazor o svijetu.

To neugodno prisustvo publike ukroćeno je scenografijom (Mirna Ler i Omar Šelo), čiju osovinu čini mehanizam lica i naličja. U prvoj sceni, čas nakon što se upale svjetla, dočekuju nas tri zrcalna ustroja: Producent (Adnan Goro) i Glumac (Admir Glamočak) stoje naslonjenih leđa jedan uz drugog (1), zrcalo za Glumčevim toaletnim stolom postavljeno tako da se u njemu ogledaju njihova lica iz profila (2) i velika crvena zavjesa koja se spušta od stropa do sredine pozornice (3). Zrcalna priroda ustroja (3) možda nije odmah očita, budući da kao član/ica publike podrazumijevate da gledate u lice kulise, no kada počnete pratiti radnju pripremanja predstave, shvatite da gledate u njeno naličje i da ste kao član/ica publike zapravo izmješteni iz svog konvencionalnog teritorija (koje vam naravski pripada), ali da ste istovremeno baš tu gdje trebate biti. Ipak, ne zaboravimo: “Moja predstava” je komedija, stoga u njoj niko, po definiciji, ne dobija šta misli da želi – pa ni zakulisna publika.

Spomenuta zrcalna igra zadržava, naravno, ambivalentnost pozicija lica i naličja tokom čitavog metateatarskog komada kakav je “Moja predstava”. Velika tema “Birdmana”, prepoznata i nanovo svježe ispisana u adaptaciji Almira Imširevića je, naime, tema pozorišta/umjetnosti kao djelatnosti kojom umjetnici nastoje izroditi pripovijest o (bez)vrijednosti ljudskog roda, no često se sruče u ispovijest o pukima sebi. To je jedan od razloga zašto kostimografsko rješenje (Emina Hodžić Adilović) stapa crvenu odjeću svih likova sa nijansom spomenute zavjese pa se time da naslutiti ideja glumaca kao poroda pozorišne kulise, što ih ne veže samo za njihovu umjetnost, nego i jedne za druge. Sveprisutna crvena boja širi svoje značenje i pred kraj predstave, nakon što Glumac “prolije krv na sceni”, kada predstava zaista postaje njegova.

Pored toga što scenografija i kostimografija zdušno odražavaju temu same predstave, muzika je još jedna od prelomnih tačaka u kojoj se moglo vidjeti da li “Moja predstava” gradi svoj kosmos ili biva tek hommage filmu. Lik Bubnjara zapravo je jedini sveprisutan lik – skrajnut na rub pozornice, on svjedoči svakoj sceni. Bubnjar je u predstavi, slično kao u filmu, svojevrstan vodič kroz Glumčevu ispovijest, on je ritam života koji ne dozvoljava neugodnu tišinu kao obznanu besmisla. On je jezgra cinizma – latentno zajedljiva igra sa iznevjerenim idealima, zavođenje lijepe banalnosti. Pohvalne su suptilnosti u interakciji Bubnjara sa ostatkom likova, tako da se u nekim scenama čak čini da takt bubnja, simulirajući tok misli likova na sceni, djeluje na njih poput ruke lutkara koja im povlači i skreće misleće niti. Ovaj manir lika Bubnjara kulminira u sceni Glumčevog pokušaja samoubistva i simulaciji pucnja pištolja. Zaključno, adaptacija Bubnjara za pozorišnu scenu se uveliko oslanja na rješenja koja je već ponudio film, ali ključni je element koherentnosti ritma predstave, a koji je, sasvim prikladno, često na ivici distorzije.

 

Umjetnost je rad

Okorjeli cinizam Iñárrituovog Riggana Thomsona unekoliko se smekšava u liku Glumca “Moje predstave”. Tomu je krivo pomenuto neugodno prisustvo publike. Iako nas Glumac, kao i Riggan, u prvoj sceni dočekuje okrenut nam leđima, razlika je u tome što u filmu započinje svoj cinični poj replikom “Kako smo završili ovdje? Ovo mjesto je užas. Smrdi na jaja.”, dok nam se u predstavi (pomalo iznenađen) okreće i pita vidimo li ptičurinu, njegov alter ego. Tome sljeduje ispovjedni monolog o njemu i predstavi koju priprema (adaptacija priče “O čemu govorimo kada govorimo o ljubavi?” Raymonda Carvera). Ova razlika i ponuđeno rješenje su razumljivi, budući da se mora priznati prisustvo publike u potpuno osvijetljenoj sali, a da bi se metateatarska tema ostvarila. Međutim, to početno pitanje i želja o posvjedočenju postojanja Čovjeka-ptice (Emir Fejzić) u umjerenoj mjeri narušava Glumčev cinizam, djelujući čak uvredljivo iskreno. Iznimno je bitno i dobro što od tog trenutka nadalje, Glumac ne  zapada u stanje koje bi izazvalo sažaljenje kod publike i promijenilo karakter predstave u potpunosti. Naprotiv, pričom o svom horoskopskom znaku i govorom o pet faza suočavanja sa smrću, Admir Glamočak gradi svoj lik u cinizam zavijenog Glumca, sasvim labavu referencu na Riggana, ali zapravo autentičan lik bezimenog Umjetnika – dajući vrijednost “Mojoj predstavi” donekle nezavisnu od filma.

Ova vrijednost gradi se zajedničkim snagama cijelog ansambla, ali posebno u pogledu odnosa Glamočakovog Glumca i onog Alena Muratovića. Muratovićev lik odgovara filmskom liku Mikea Shinera. Interpretacija ovog karaktera u predstavi se, u odnosu na onu filmsku Edwarda Nortona, nadograđuje njegovim komičkim potencijalom u pojedinim scenama, te značajno doprinosi aspektu ponositosti, koju cinizam sa sobom nosi. Dinamiku njihovog odnosa proširuje, kao i u filmu, lik Glumčeve kćeri (Lidija Kordić). Isprva pomalo kruta manifestacija bijesa, Kćerkino buntovništvo bez razloga se do kraja predstave razvija u interpretaciju sukladnu onoj filmskoj, sa još slobodnog mjesta za osamostaljivanje pozorišne verzije lika, u smislu doprinosa temi sazrijevanja od palih ideala do stadija cinizma.

Posvetimo li se likovima dviju Glumica (Nadine Mičić i Mediha Musliović), u predstavi ćemo lako uočiti naglašavanje svijesti o razlici između bivanja glumcem i bivanja glumicom u pozorištu, mada je ova tema u jednakoj mjeri sporedna kao i u filmu (jer cinizam teško dopušta angažovanost za išta osim za samog sebe). Mičić i Musliović, čak i u sceni u kojoj su obje uzrujane i na ivici plača nakon Shinerovog seksualnog napada, s lakoćom odolijevaju kontekstu sažaljenja, a upravo je njihova artikulacija crnohumornog svjetonazora klica pobjede “Moje predstave” nad temom viktimizacije pozorišnih glumica.

Pored svih navedenih tema, “Moja predstava” je i najavljena od strane režisera Branislava Trifunovića kao “vrlo ličan komad za sve nas”. Velika tema, koja odvaja ovu predstavu od filma, samim tim što se ostvaruje kao pozorišna predstava u i o  predstavi i pozorištu, jeste tema glumačkog i umjetničkog rada. Lik Pozorišne Kritičarke (Jasna Žalica), te lik Producenta, vezivni su elementi ove teme. Njihova distanca, komentari i intervencije u proces stvaranja Glumčeve predstave potenciraju sliku glumačkog, umjetničkog rada, naspram koncepcije umjetničkog stvaranja. Razliku objašnjava Katja Praznik, u nedavno objavljenoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism: “[U]mjetnici [su se] sve više percipirali (i samopercipirali) kao stvaratelji, a ne kao radnici, što je otvorilo mogućnosti za njihovu eksploataciju i za nesigurne radne uvjete.”

Riječju, “Moja predstava” se može gledati i kao metateatarski komad o demistifikaciji umjetnika/ca kao stvaratelja/ki i artikulaciji umjetnika/ca kao radnika/ca. Sav opisani cinizam je srčan i ne bi nastao bez prigušene ljubavi ka glumačkom pozivu i radu. U “Mojoj predstavi”, vrlina cinizma je što biva utočištem od pomenutog izrabljivanja i daje nadu u predstojeću smjelost glasa Mog pozorišta.

 

___________________________________________________________________________

Moja predstava

Koprodukcija: Moje pozorište, Međunarodni centar za djecu i omladinu Novo Sarajevo i Dječija kuća Novo Sarajevo

Premijera: 25.5.2022. godine

Adaptacija: Almir Imširević

Režija: Branislav Trifunović

Kostimografija: Emina Hodžić Adilović

Scenografija: Mirna Ler i Omar Šelo

Muzika: Dario Kos

Igraju: Admir Glamočak, Alen Muratović, Jasna Žalica, Lidija Kordić, Nadine Mičić, Adnan Goro, Mediha Musliović i Emir Fejzić

 

Fotografije preuzete sa Facebook stranice: https://www.facebook.com/mojepozoriste2020 (Foto: Tahir Hebib)