Polomljeni soliter i rasuti životi – Schindlerov lift

Autorica: Džejna Hodžić

 

U Kamernom teatru 55 održana je premijera predstave „Schindlerov lift“ koja je nastala prema romanu Darka Cvijetića. Predstavu je režirao Kokan Mladenović, a potpisuje i dramatizaciju. Za dramaturgiju predstave bio je zadužen Vedran Fajković, scenografiju i kostimografiju Adisa Vatreš Selimović, dok je autorica muzike Irena Popović.

 

U doba pandemije svaki pozorišni čin je posebna svečanost, osjećaj da smo uspjeli izvesti još jednu predstavu bez ikakvih smetnji je posebna svečanost i luksuz. A kada se radi o premijeri, i to odlične prestave, onda je ta svečanost još veća i posebnija.

Već pri samom ulasku u teatar osjećamo nostalgiju, vraćamo se u djetinjstvo, jer prvo što nas na sceni dočeka je zabavni park – veliki tobogan i ljuljaška, koje su neizostavni dio sjećanja svakog čovjeka. Osjećamo se ugodno i ne slutimo kakvo će se zlo dogoditi pred našim očima, kakvo se zlo dogodilo u našoj historiji. Baš kao i u životu, dok smo djeca i mladi ne slutimo i ne mislimo na daleku, ali i nešto bližu budućnost i sve nevolje koje bismo voljeli izbjeći. Sve kreće bajkovito i idilično – selo se modernizuje, te se gradi neboder. „Nije se uspjelo saznati čija je Crveni soliter 101 uopće bio ideja. Da se na Hamdijinim baštama, na periferiji, sagrade dvije višekatnice za radnike i nastavnike u srednjoškolskom centru. Jer Crveni soliter doista bješe sastavljen od dvije trinaestokatnice, koje se zapravo dodiruju i čine dupli soliter, sa 104 stana, „Vertikalno selo“ kako je zgradu uporno zvao Caka poštar. Trinaestokatnica, dakle. Nesretan broj, pa su soliter skratili za kat tako da su prvi kat nazvali galerija, te je tako Crveni imao dvanaest katova, i Galeriju, i terasu na vrhu iznad svih katova.“[1] A najveća atrakcija Crvenog solitera bio je lift – i to ne jedan, nego čitiri lifta (marke Schindler).

Nemoguće je ne primjetiti koliko naslov romana, a i same predstave konotira sa naslovom kultnog filma “Schindlerova lista“, te od samog početka imamo asocijacije na stradanje i spašavanje „ugroženih“. U ovom slučaju nisu stradali židovi, nego muslimani, kojima komšije nisu pružile ruku spasa, nego su zatvorila vrata pred njima, radi vlastite sigurnosti i iz straha.

Pred našim očima se gradi soliter, liftovi počinju svoj život, i ljudi se useljavaju. Žive u miru i slozi. Sve dok na vrata solitera ne pokuca rat, a strah se uvuče u kosti svakog od njih. Crveni soliter, čiju nesreću je nagovještavalo njegovih 13 spratova, rekli bi sujevjerni, od crvenog solitera ljubavi, postao je crveni soliter krvi, smrti i stradanja.

Iako se radi o pozorišnoj predstavi, na momente nas toliko uvuče atmosfera da imamo osjećaj da gledamo visokobudžetni film ili da smo zaista prisustvovali događajima koje gledamo. A za sve to treba zahvaliti scenografskim rješenjima Adise Vatreš-Selimović, ali i rediteljskom konceptu. Sve počinje naivno i nevino poput dječije igre – slažu se kockice, voze se autići, bageri, igra se vojnika, spušta niz tobogan, sve dok ozbiljnošću priče dječija igra ne dobije ozbiljne konotacije i sablasan prizvuk. Dječije igralište, postaje bojno polje. Odjednom igračke koje se koriste kao scenski elementi postaju stvarne, te zaista gledamo bagere koji prevoze i iskopavaju mrtve, kamion koji ide na razmjenu leševa, četu vojnika koji siluju nastavnicu. Sve postaje stvarno, emotivno i na kraju katarzično. Soliter od lego kockica se ruši, kako se njihovi životi ruše. Isto kao što se gradio, kada su njihovi životi započinjali i gradili se.

Svaka struktura napravljena od lego kockica, sama po sebi je krhka, pa je ovo i dobar metaforički znak – upozorenje koliko je sve u životu krhko – nastambe koje gradimo, materijalne stvari koje imamo, veze, prijateljstva, ljubavi…. sve u trenu može nestati i od savršene sklupture postati hrpa rasutih lego kockica, koje će ponovo, možda, činiti  neku novu strukturu i dobiti novi oblik života.

Ali naravno ništa ne bi bilo tako vjerodostojno bez jakog rediteljskog koncepta i dobre glumačke podjele. Gledamo ansambl Kamernog teatra 55 u pojačanom sastavu kako dišu kao jedno tijelo, što je skoro pa postalo normalno za ovaj ansambl, srodili su se i čitaju misli jedni drugima. Ansambl predstave čine Tatjana Šojić, Gordana Boban, Admir Glamočak, Aleksandar Seksan, Muhamed Hadžović, Maja Izetbegović, Senad Alihodžić, Sabit Sejdinović, Dina Mušanović, Davor Golubović. Pored Aleksandra Seksana i Admira Glamočaka koji su gostujući glumaci u ovom teatru, tu su i djeca – njih petero: Lana Zeničanin, Tijana Zeherović, Sin Kurt, Isa Seksan, Dino Hamidović, koji pariraju iskusnim glumcima ovog ansambla. Teoretičari teatra su često protiv pojave djece na sceni, jer su nepredvidivi i vrlo često urade što žele, ne razmišljajući o posljedicama. Jer teatar je mašina, koja ne radi kako treba, ako samo jedno tijelo, jedan zupčanik zaštopa. Međutim, reditelj se odlučio za ovaj hrabar potez koji je mogao eskalirati u dva smijera – na svu sreću djeca su bila pun pogodat, te su dala dodatnu jačinu i poentu cijeloj predstavi. I ne samo da im je dao zadatke za statiste, nego im je zaista ponudio uloge. Zahvaljujući djeci u predstavi dobili smo mogućnost da gledamo živote pojedinih likova kroz sve historijske faze solitera – od njegovog zlatnog doba, preko rata, do poslijeratnog života solitera. Djeca postaju ljudi koji ruše soliter, a zatim imaju svoju djecu kojima taj soliter ponovo ostaje u amanet – da odluče da li će ga nastaviti rušiti ili povo graditi.

Zanimljivo je gledati i transformacije solitera – kako postaje grob djevojčice bez spomenika, soba, lift, kauč, njegovi zidovi se pretvaraju u kofere. Tobogan postaje stroj za ubijanje, stepenice postaju prilazne stepenice za avion na aerodromu, gradske stepenice na trgu, tavan na kojem se kriju – sve ima višestruku funkciju.

Kako je soliter sagrađen od fragmenata, tako je i struktura predstave fragmentarna. Ispreliću se priče koje tek na kraju možemo sagledati u cjelini i shvatiti svaku od početka do kraja. Princip fragmentarnosti je preuzet i iz romana. Treba spomenuti i čijenicu da nisu svi likovi u potpunosti preuzeti iz romana, te da su pojedini spojeni, data im je dodatna psihologija, kako bi na sceni bili što uvjerljiviji. Tačnije sve intervencije su tu u svrhu katarze koja je veoma jaka. Mora se priznati da u ovom slučaju predstava budi mnogo veću katarzu, jače emocije i mnogo življe likove, nego što se to dešava prilikom čitanja romana (iako je u većini slučajeva obratno).

Za sve to treba zahvaliti reditelju koji u svom konceptu odlično uklapa sve elemente baš poput lego kockica, te gradi savršenu strukturu. Priča nam emotivnu priču koristeći se jednostavnim, a efektnim teatarskim jezikom, uz odličnu glumačku igru sa puno živopisnih likova, sa specifičnim načinom života, ispraćenu preciznom dramaturgijom zvuka, kao i ostalim teatarskim sredstvima, koja često ni ne primjetimo, nego ih podrazumjevamo (svjetlo, promjene prostora, precizna kretanja u koreo scenama…)

Sjajna režija, jedinstvena i orginalna scenografija, orginalna muzika i naravno odlične glumačke kreacije su recept za uspješnost jedne predstave. Ako u obzir uzmemo sve navedene elemente – ova predstava će imati svijetlu budućnost i dug život. Polomljeni soliter i rasuti životi – na sceni će se iznova i iznova graditi, a ljudi će se još dugo vremena ponovo okupljati i prolaziti svoje priče – sve dok konačno cijelo društvo ne proživi katarzu. Jedino je pitanje da li će se ikada moći oprati mrlje krvi koje su po zidovima lifta (marke Schindler).

[1] Cvijetić, Darko; „Schindlerov lift“ 33.str. Buybook, Sarajevo/Zagreb 2021.

Fotografije: facebook.com/KamerniTeatarOfficial/