Ženski likovi u poslijeratnom bh. filmu

Autorica: Džejna Hodžić

 

Iako je prošlo 30 godina od kada je rat počeo, u BiH se i dalje snimaju filmovi sa ratnim tematikama. Najveći broj filmova se konkretno bavi ratom, a ako ne ratom, onda posljedicama koje je rat ostavio na naše društvo, te traumama koje je proizveo. Imamo generacije mladih ljudi koji su rođeni nakon rata i nemaju nikakav odnos prema ratu, jer nije dio njihove lične historije. Međutim, odgojeni su na tim pričama, te oblikovani kroz njih. Vrijeme se i kod njih, kao i kod starijih generacija mjeri jednako – sa „prije rata“ i „poslije rata“. Takva svakodnevnica se odražava na sve segmente života, pa tako i na umjetnost, u ovom slučaju konkretno na film.

Zanimljivo je komparirati kako određeni reditelji i scenaristi vide i pozicioniraju društvo u svojim filmovima, a posebno kakav je status žena i prikaz ženskih likova u bh. kinematografiji.

 

Budući da je prvi poslijeratni film „Savršen krug“ (1997.), krenut ćemo od njega, te retitelja Ademira Kenovića. Glavni akteri ove priče su muškarci, tačnije Hamza, koji ostaje u opkoljenom Sarajevu sam, nakon što njegova kćerka i žena uspiju otići u inostranstvo. U njogovom domu se pojavljuju dva dječaka čija je cijela porodica ubijena, te postaju njegova briga. Bez obzira na činjenicu da su žene odsutne, kćerka i supruga, Hamzi su ipak vodilja. U kriznim situacijama, one se pojavljuju kao dio njegove mašte, kao njegove muze, i daju mu odgovore. One su njegov vodič za preživljavanje. Specifično je i to da supruga u filmu nema ime, dok saznamo da se kćerka zove Miranda. U jednom momentu Adis pita Hamzu o njegovoj ženi, i kaže da je nikada ne spominje, a Hamza  mu na to odgovara: „Kad je nema onda mi fali, kad je tu tako-tako.“ To pokazuje njegov odnos prema ženi, ali i stereotip koji vlada u društvu kada su u pitanju stariji bračni parovi.

SAVRŠENI KRUG (1996.)

Filmovi Srđana Vuletića se bave „muškim temama“. Akteri su upleteni u mutne kriminalne radnje, te nastoje da se izvuku iz takvog života i postanu bolji ljudi. Međutim, iako su ženski likovi u drugom planu, oni su ti koji stvaraju i zaplet i rasplet situacije. U filmu „Ljeto u zlatnoj dolini“ (2003.) to je lik Sare, a u filmu „Teško je biti fin“ (2007.) to je lik Azre. Sara nadmudruje, kako iskusne, tako i potencijalne kriminalce, te svjesna svog fizičkog izgleda manipuliše njima. Na kraju, ona je zaslužna što se razotkrije veliki kriminal, i reketarenje. Koliko god muškarci bili moćni i bili dio korporacije, ipak ih jedna mlada djevojka uspjeva nadmudriti. Nasuprot nje, u filmu „Teško je biti fin“, Azra je žena koja je uradila jedino što je znala i mogla da bi sačuvala svoj braka i usrećila čovjeka kojeg voli i sa kojim želi da provede život. Azra je prevarila svog supruga, kako bi sačuvala sebe, njega i njihovu malu porodicu učinila većom. Gledano iz perspektive moralne ispravnosti, Azru bismo vjerovatno osudili, međutim, priča je tako postavljena, da mi kao gledaoci potpuno opravdvamo njen postupak. „Željeli smo dijete, i ti i ja. Željeli smo ga jako, ali nije išlo. Pokušavali smo iz mjeseca u mjesec, i čekali… i ništa. A godine su prolazile, ko neka kazna se spustila na nas. A ja sam tebe voljela, jako. I ti si mene volio, ja mislim, je li tako? I onda jednog dana sam vidjela da ti to ne možeš podnijeti. Život je postao loš, veza nam se počela raspadati i ja sam odlučila da nešto uradim… deset puta sam bila na pregledu i svaki put problem nije bio u meni. Onda sam ti slagala da idem s Melisom na šverc turu. Otišla sam u diskoteku, napisla sam se k’o zemlja, smijala sam se k’o luda, pokupila sam jednog frajera i otišli smo u njegov auto. I onda sam se vratila i čekala i onda sam ti opet slagala da idem s Melisom. Svaki put kad sam išla s Melisom, ja sam se ustvari jebala. Ja sam spašavala i tebe i sebe, jer te volim! Jebala sam se, čovječe, s drugim, jer te volim! A onda je došla beba i ti si postao najsretniji čovjek na svijetu. I ja uz tebe. Eto. To je moja priča. To je naša priča.“ Zvuči nevjerovatno, ali je apsolutno realno i moguće, te sigurno postoje mnoge Azre u našem društvu.

TEŠKO JE BITI FIN (2008.)

Filmovi „Snijeg“ (2008.) i „Djeca“ (2012.) redateljice Aide Begić, bave se „ženskim pričama“ i problemima, te poslijeratnom traumom. U filmu „Snijeg“ u jednom selu u Istočnoj Bosni žive žene, koje su ostale na svom imanju nakon rata i nakon gubitka muževa, sada je to žensko selo. Jedina dva muška lika su dedo i unuk. Kao predstavnici starih generacija i novog potomstva. Metaforički, ta dva lika predstavljaju slabašne starce, historiju, te traumatizirane potomke koji nemaju glasa da opišu svoje stanje. Pored toga prikazana je cijela plejda ženskih likova, na čelu sa Almom, mladom udovicom i njenom svekrvom Safijom, begovicom. Iako se svi nalaze u istim uvjetima i okolnostima, svi su drugačiji i imaju različite ambicije. Neke žene teže ka tome da odu u grad, druge da imaju uslove da školuju djecu, treće da uživaju bez napornog seoskog rada i teških fizičkih poslova… Nasuprot svih njih, Alma je zadovoljna onim što ima, te ima potporu svoje svekrve Safije. Na početku se čini da one nisu u dobrim odnosima, što je društveni stereotip, međutim shvatamo kroz razvoj radnje da u suštini podupiru jedna drugu i ne mogu opstati jedna bez druge. Safija bi bila izgubljena bez Almine mladosti i snage, a Alma ne bi bila to što jeste bez Safijinog autoriteta i ugleda koje ona ima u selu i kao najstarija žena i kao begovica, vlasnica najvećeg dijela imanja. Sveukupni dojam koji ostavljaju one kao grupa je sažaljenje. Nekako se čini kao da sažalijevaju same sebe, smatraju se jadnim, a opet nasuprot njima tu je Alma koja je ponosna na ono što jeste, i sretna što je živa. Vjeruje da će od svog rada i truda jednog dana cijelu Bosnu hraniti. Ona je sigurna i jaka žena, koja vjeruje u sudbinu, a ono što zacrta i ostvari. Kada dođu da kupe selo od njih, gledajući zimnicu koju prave, pitaju je „Vi ste mislili od ovoga živjeti?“, očekujemo da će se sama žena zatečena sa dva muškarca koji su tu po službenoj dužnosti prestrašiti, međutim ona im prkosno i ponosno odgovara: „Ne živjeti, nego se obogatiti.“ Takva je i njena svekrva Safija, kojoj dolaze u kuću da je nagovore na prodaju, a ona ih iskoristi da joj dodaju tlakomjer, čašu vode i kulturno istjera, odbivši njihovu ponudu.

SNIJEG (2008.)

Jako slična Almi je i Rahima iz filma „Djeca“. Ona i njen brat Nedim u ratu su izgubili roditelje. Dio djetinjstva su proveli u domu. Brat je još uvijek maloljetan, ali se Rahima osamostalila, zaposlila kao konobarica i zatražila skrbništvo nad bratom. Pokrila se i okrenula vjeri. Njen dosije ima kriminalnih radnji, ali sve iz borbe za opstanak i goli život, ali je ona sada odlučila voditi potpuno drugačji život, postati primjer svome bratu, a sve kako bi ostvarila skrbnštvo nad njim, koji je sve što još ima. Žive skromno, Rahima se bori da sve funkcioniše kako treba da bi zadržala brata u sovjoj blizini, ali on je još uvijek mlad i nije svjestan šta njegovi postupci mogu prouzrokovati. Otežava joj njene težnje. Ona daje sve od sebe, iako još uvijek mlada, i faktički dijete, ona preuzima ulogu i oca i majke, kako bi zaštitila brata i obezbjedila mu sve što treba kako bi ostali skupa. Sukobljava se i s političarima i s policijom, kako bi njega zaštitila, a u suštini rizikuje da njoj oduzmu slobodu. Ona je žena borac, koja je spremna sve staviti na kocku za svoj cilj. Obrati se ministru kojem je njen sin razbio mobitel, vrlo ljubazno, ali nakon što on njenog brata nazove „domac“, ona postaje borbena i bori se kako najbolje zna u svojoj nemoći. Rahima ga moli da sačeka još malo sa parama za razbijeni mobitel, a on kaže: „Pa nisam ja humanitarna. Mogli bi se nešto dogovoriti.„ Ova replika ima seksualne konotacije, bez obzira na to što u autu sjedi njegova kćerka, koja bi sve mogla čulti ili naslutiti. Rahimi je to kap koja je prelila čašu: „Slušaj smradu, kaži onom svom debilu ako mi još jednom takne brata, tražit ćeš ga kukom po Miljacki. Kćerka te zove.“ Dajući mu do znanja da je njegova kćerka tu i da to kako se on prema njoj ponaša, postoji mogućnost da se neko prema kćerci tako bude ponašao.

Također, replika koja opisuje naše društvo i odnos muškaraca prema ženama jeste, kada gazda restorana u kojem radi kaže „Našminkaj se Boga ti, malo, ako si se pokrila nisi umrla.“ Jer muškarci postavljaju pravila i odlučuju šta je lijepo a šta ne, iako ih niko ne pita za mišljenje.

DJECA (2012.)

U filmu „Remake“ (2003.) reditelja Dine Mustafića su prikazana dva ženska lika u dvije paralelne priče. Obje žene su upletene u ljubavne trouglove. Kao da se historija ponavlja, ista priča se dešava ocu i sinu, samo u različitim vremenima. Eva Bebek i Alma Dizdarević su dvije žene u dva različita vremena, koje su na neki način predstavljene kao famme fatale iz noir filmova. Zanosne, lijepe i seksipilne žene, koje su svjesne sebe i svoje moći nad muškarcima. Nažalost obje bivaju žrtve ratnih dešavanja. One su slika onih žena koje su svjesna svoje ljepote, pune samopouzdanja i za vlastitu dobrobit sposobne izmanipulisati čak i one koje vole.

 

U filmu Namika Kabila „Čuvari noći“ (2008.) glavni likovi su muškarci, dva noćna čuvara, Mahir i Brizla, u prodavnicama Namještaja i Sanitarija. Njihove radnje se nalaze jedna do druge, te oni dio noći provode skupa kako bi im vrijeme prije prošlo. Mahir je oženjen Žeraldinom i već 3 godine nemaju djecu, a Brizla Senadom, te imaju sina tinejdžera. Diskutuje se o potomstvu, te teretu društva koji ono postavlja mladim parovima i brine se za njihovo potomstvo. Mahir se bori sa bolovima u stomaku i povrća, čak odlazi i u hitnu, gdje saznaje da je uzrok svemu njegova supruga. Ona također povraća, te misle da imaju isti virus. Međutim, saznaju da je ona trudna nakon 3 godine čekanja, a on je telepatski povezan s njom, te ima iste simptome. Mahir voli i poštuje svoju ženu. Brizla je već dugo u braku i čini se kao da su ušli u rutinu i monotoniju. Međutim kada se desi promjena u Mahirovom životu, on postaje bolji prema svojoj supruzi, sjeti se vremena kada su oni čekali svoga sina i bili sretni. Kao da se i Brizlin život restartovao. U suštini, ženski lik, kojeg fizički ni ne vidimo u filmu, promjeni živote dva muškarca i dvije porodice.

GRBAVICA (2006.)

U filmovima Jasmile Žbanić, ženski likovi su u središtu radnje. Sve žene su samostalne, samosvjesne i upravljaju svojim životom kako one žele. Moglo bi se raći da su dosta dominantnije u odnosu na muškarce. One donose velike odluke i hrabro se upuštaju u nepoznato. Glavne junakinje filma „Grbavica“ (2006.) Esma i Sara bore svoje bitke. Sara želi da sazna istinu o svome ocu, a Esma kako bi je zaštitila želi sakriti, a ipak joj omogućiti sve što imaju i mogu i druga djeca. Esma je žena, borac, žrtva ratnog silovanja i zlostavljanja, majka koja nije željela da bude majka, ali je sve nedaće života prihvatila i čvrsto na nogama nastavila kroz život. Obije su obilježene u društvu, te izložene sramoti. Sara, iako dijete, podliježe maltretiranju svojih kolegica, koje su također žene, ali ipak nemaju empatiju. Međutim ima najboljeg druga koji joj je potpora i zaštitnički nastrojen ka njoj.  U jednom razgovoru ona pita mamu „Šta ja imam tatino?“, a mama kaže: „Kosu, ista boja.“. kada Sara sazna da je četničko dijete ona obrije glavu i jasno daje do znanja mami da ne želi imati ništa njegovo. Iako joj ne kaže niti riječ izvinjanja za svoje ponašanje, jasno je koliko joj je žao zbog svega.

U središtu filma „Na putu“ (2010.) su Luna i Amar mladi par koji pokušava da dobije dijete. Amar je na granici alkoholizma, što im dodatno otežava, jer su njegovi nalazi loši. Zbog alkohola gubi posao, suspendovan je na 6 mjeseci, te se sticajem okolnosti počne družiti sa svojim prijateljem Bahrijom, vehabijom. Bahrija mu nudi posao, da drži kurs kompjutera djeci u kambu na Jablaničko jezeru. Njemu se počinje sviđati takav život, jer kako kaže „Osjeća ćistoću među braćom.“ Mijenja svoje životne navike i kaže „Ja samo želim biti bolji čovjek.“ Prebrzo je otišao iz ekstrema u ekstrem, te Luna ne može to da prihvati. Dok se on pronalazi i popravlja svoj život, ona prolazi kroz proces tetrapija i pripreme za vantjelesnu oplodnju. U momentu kada treba da urade postupak, ona ustaje sa ginekološkog stola, jer ne zna da li želi njegovo dijete. Odlučna i svjesna da je vlasnica svog tijela i života. Međutim, kasnije saznaje da je trudna, prirodnim putem. Amar je sretan, međutim ona kaže „Ne znam da li ću zadržati dijete.“  Sada je njegova najveća želja tako blizu ostvarenja, ali ipak ne može on odlučiti šta će biti sa njom. Luna odlazi od njega uprkos činjenici da se vole. On je moli da se vrati, na šta ona ostavlja otvorenu mogućnost riječima „Vrati se ti meni.“, dakle njena odluka je krajnja, ali mu ipak daje još jednu šansu.

QUO VADIS, AIDA (2020.)

„Love Island“ (2014) je film koji je dosta drugačiji od ostalih filmova Jasmile Žbanić,a li i ostalih poslijeratnih bh filmova. Svrstan je u kategoriju komedija, te samim tim ni zaplet ni rasplet nije u potpunosti realan što ga i čini drugačijim od ostalih filmova iz njenog opusa. Međutim, i u ovom filmu su ženski likovi oni koji drže situaciju u svojim rukama. Porodica Grebo dolazi na odmor na Otok ljubavi. Lilian je u 9. mjesecu trudnoće. Na otoku sreću Floru, koja se prvo pojavi kao žena koja zavede oboje, a zatim saznamo da je ona imala prošlost sa Lilian. Odnos Grebe i Lilian se naruši, te i Grebo u očaju krene preispitivati svoju seksualnost. Lilian voli i Floru i Grebu, te ne može da se odluči za jedno. Odnosi su puni tenzija, ali na finalu rađanje djeteta sviju okupi i na neki način daje dojam sretnog kraja. Ženski likovi su izdominirali i izmanipulisali muški, kako bi uživali u odmoru na otoku ljubavi.

„Quo vadis, Aida?“ (2020.)  drugačiji je od svih filmova koji su snimljeni nakon rata i o ratu uopšte. Aida je jak ženski lik, koji u toku cijelog filma odiše samopouzdanjem i ponosom. Ni u jednom momentu ne osjećamo njeno samosažalijevanje, što je slučaj u velikom broju bh. filmova kada su u pitanju ženski likovi. Ona je obrazovana žena, koja se bori za svoju porodicu, ali i komšije, prijatelje i poznanike. Ono što je odvaja od drugih likova u bh. kinematogriafiji je činjenica, da nakon svega što je preživjela najgore nedaće rata, ponosno se vraća na svoje i bez i jedne trudni samosažalijevanja traži ono što je njeno. Bez ikakvog straha boravi sa ljudima koji su počinili zločin nad njom, njenom porodicom i njenim narodom. Jer kako kaže, kada je pokušaju uplašiti i eventualno ponukati da ode, „Ja više nema šta izgubiti“. Stara narodna izreka kaže da neprijatelja najviše boli kada mu oprostiš. Upravo je takav udarac Aida zadala onima koji su počinili zlo nad njenim narodom. Došla je među njih i podučava njihovu djecu.

KOD AMIDŽE IDRIZA (2004.)

U filmovima Pjera Žalice na neki način gledamo presijek društva, te ulazimo u problematiku porodičnih veza i nesuglasica. Glavni likovi su razrađeni u potpunosti i trodimenzionalni su, dok su ostali manje-više skice, ali imaju veoma jasnu funkciju (da dočaraju društvo u cjelini). U filmu „Gori vatra“ (2003.) ženski likovi su u posjedstvu muških. Imamo grupu žena koje su bijelo roblje, te rade ono što im se kaže. Nasuprot njima je lik Hitke, koja je sama i svoja, žena modernijeg odgoja i pogleda na svijet. Ali i Zaimova kćerka koja je tradicionalno odgojena u patrijarhalnoj starinskoj porodici. U jednoj sceni ona svom izabraniku pere noge, kao što su to radile naše pranane prije sto godina. Ulazi otac i zatekne ih tako. Oni se odmah krenu pravdati i govore da žele živjeti skupa i da će imati dijete, te da se vole. Otac Zaim se više ne obraća svojoj kćeri, iako ni ne sluti da je to zadnji put da je vidi prije svoje smrti, obraća se njenom momku i govori: „Vodi je i reci joj da se ne vraća.

GORI VATRA (2003.)

Kao i u filmu „Gori vatra“, tako i u „Kod amidže Idriza“ (2004.), ali i fimu „Koncentriši se baba!“ (2020.) veliki broj replika oslikava stereotipe našeg društva, te muško-ženske odnose, kao i odnose unutar porodice koji s često zasnovani na lažima.  Nana Sabira u filmu „Kod amidže Idriza“ je sukus tradicije i slika sarajevska mahale. Ona svoju ratnu traumu, gubitak sina lijeći opsesivnim čišćenjem kuće. Kada Fuke kaže da linija ne radi i nije ih mogao dobiti ona preuzima krivicu na sebe i kaže da je „more bit’ nehotice zakačila telefon kad je poprašivala.“ A Idriz to potvrđuje, iako ne znamo da li je to istina. Međutim žena je apriori kriva, pa na to Idriz, njen muž kaže „To će ti i biti, ko da te gledam.“ Dalje u razgovoru Fuke i Idriz analiziraju i kompariraju žene, Sabiru i Fuketovu majku Zinetu, te govore kako su one slične, a taj stereotip se odnosi u muškom svijetu na veliki broj žena, pa kažu „Provešće svoje, volio ti, ne volio. Vidi je, ode ti banju počestiti, a banja ne može čišća biti.“ Muškarac, u patrijarhalnom društvu, mora biti upravu. Kada Fuke ne može da upali auto Sabira kaže „More bit’ nema goriva.“, a Idriz joj odgovara „Ma kakvo gorivo, to ti je više jedan ‘vako strujni problem.“ Na kraju se ispostavi da je Sabira bila upravu, te kakav god Idrizov odnos bio prema njoj ranije, on sad priznaje da je ona u pravu i kaže „Boga mi je Sabira odma’ rekla da je gorivo.“ Nasuprot Sabire, imamo dosta mlađu komšinicu Bubu, koja teži novim trendovima, te ide u večernju školu na kurs kompjutera. Ona je glava kuće u svojoj porodici i ima autoritet nad svojim mužem. On je pomalo ljubomoran, te joj prigovori kada se kasno vrati s kursa „Danju radim, noću čekam.“ Ona ga pita šta čeka, a to je dovoljan znak da dalje ne priča. Svjestan je njene dominacije i kaže „Ništa, eno sam ti gore ostavio pizze, ako hoćeš da jedeš.“ Shvatamo da je njihov odnos daleko od patrijarhalnog, te da je očito on taj koji se pobrine za ručak, dok su njene preokupacije kursevi i šoping.

Kroz likove Sabire i Bube pokazane su dvije krajnosti kada je u pitanju odnos prema ženama u našem društvu. Kao treća ženska osoba u filmu, koju je bitno spomenuti, pojavljuje se snaha, o kojoj se više govori, nego što je prisutna.  Ona je supruga njihovog poginulog sina i majka njihove unuke za kojom čeznu. Međutim ponos im ne da da budu bliski s njom, i sami sebe pate. I tu granicu prelazi Sabira, pa bez Idrizove dozvole i znanja nazove unuku i snahu ponekad. A Idriz je ljut sve do samog kraja, a to vidimo iz replike u kojoj on jasno Fuketu kaže šta misli o svojoj snahi i njenom novom životu. „Ona je još uvijek vjenčana za njega. Od mog se sina nije nikad rastavila.“ On se ne može pomiriti sa činjenicom da život ide dalje, iako je već 7 godina prošlo od smrti njihovog sina.

SA MAMOM (2013.)

Opus Faruka Lončarevića je veoma zanimljiv, posebno u kontekstu priča kojim se bave redatelji. On se bavi pričama kojima se bave redateljice, te su svi filmovi s fokusom na ženske likove, krenuvši od filma „Mama i tata“ (2006.), pa sve do najnovijeg filma „Tako da ne ostaen živa!“ (2021.).

U središtu  „Sa mamom“ (2013.) je Berina, mlada djevojka koja se nalazi u periodu života kada otkriva sebe, svoju seksualnost i pronalazi svoj put, da stvar bude još gora, ona se suočava sa bolešću i smrću svoje majke. Kroz film gledamo njena različita stanja i njene borbe da majku održi na životu. Ne može racionalno objasniti ni sebi ni drugima ono što se dešava, pa pribjegava traženju opravdanje i rješenja u duhovnim sferama života. Kao i većina mladih ljudi u životu, tako i ona poseže za duhovnim i magičnim sferama kako bi sebi opravdala ono što razumom ne može. Iako nije odgojena u vjeri ona pomoć počinje tražiti i u džamiji, i u crnoj magiji. Na kraju shvata je da je uzalud, a zasigurno nakon smrti majke postaje zrelija i vjerovatno joj je i smiješno ono što je radila i kako je pokušavala da riješi problem.

TAKO DA NE OSTANE ŽIVA (2021.)

Film „Tako da ne ostane živa“ se prvenstveno bavi pitanjem žene u našem društvu. Kroz priču o Aidi, koja je bila žrtva stravičnog zločina, priča se o položaju žene na Balkanu. Veoma je značajna „ženska scena“, u kojoj četiri žene za vrijeme pauze u krugu fabrike u kojoj rade, razgovaraju. Iako se čini da smo se razvili, emancipovali i uznapredovali kao društvo, to nije istina. Veći gradovi možda imaju tendenciju ka tome, ali samo nekoliko kilometara od većih centara, ljudi žive potpuno drugim životom. Još uvijek vlada patrijarhalni odgoj i stav da je najbitnije da se žena uda i rodi djecu, puno djece, po mogućnosti muške. Upravo u navedenoj sceni vidimo presjek društva kroz četiri ženska lika. Iz kratkog razgovora, saznamo veoma puno o te četiri žene. Jedna je udata, ali je muže ne primjećuje, vjerovatno i vara. Drugu muž posmatra kao seksualni objekat i iživljava se nad njom. Treća je mlada, tek udata i trudna. A četvrta, Aida, naša junakinja, je predstavnica nove mlada buntovne generacije, koja hoće da se otrgne od svega toga. Ne želi da upadne u kolotečinu i da podlegne već ustaljenim okovima društva. Ona je osoba koja misli i želi više i bolje, ambiciozna je i snažna, ne traži ničiju pomoć i sama se bori kroz život.

U svim filmovima Faruka Lončarevića, jako je malo dijaloga, te se sve izražava dugim kadrovima i određenim stanjima, koja opisuju situacije.

CIRKUS COLUMBIA (2010.)

Iz opusa filmova Danisa Tanovića zanimljivo je posmatrati odnos prema ženskim likovima, posebno u filmu „Cirkus Columbia“ (2010.). Dvije glavne junakinje ovog filma su Azra i Lucija. Lucija je samohrana majka, koja na rubu egzistencije brine za svoga sina. Divko, otac njenog sina, koji se pojavio nakon 20 godina, dolazi sa svojom djevojkom Azrom, kako bi deložirao Luciju iz svoga stana, koji je napustio, kao i nju. Iako je žrtva njega, koji ima pare i status, ona se bori i suprotstavlja, te pokazuje svoju snagu. Možda radi nepromišljene stvari, ali time pokazuje da se ne boji nikoga, pa ni policijskih službenika. Dokaz za to je scena kada dolaze da je deložiraju, a ona s prozora na policajce prosipa vrelu vodu. Shvata da je uradila glupost, te kada vidi da je jednog policajca spržila po ruci, baca i kremu za opekotine. Ipak je empatična osoba koja brine za druga ljudska bića. Nasuprot njoj su Azra i Divko, koji ulaze u njen stan i ne samo da koriste njene stvari, nego i pojedu njen ručak koji se upravo krčkao na šporetu. Kako radnja odmiče Azra se mijenja, te sve više osjeća empatiju prema njima koji su izbačeni iz stana. Kada vidi Martina da se uvukao u njihovo potkrovlje u sred noći kako bi uzeo svoje stvari, ona to ne govori Divku, nego se vrati da Martinu napravi čaj. Kako vrijeme odmiče ona se zaljubljuje u Lucijinog i Divkovog sina Martina. Lucija je tradicionalna žena i kada Divko posumnja u to da je Martin njegov sin, ona kaže da je nikada ni jedan muškarac nije dotakao osim njega. Nasuptor nje imamo Azru, koja je prikazana kao fatalna zanosna žena, koja prevari Divka sa njegovim sinom Martinom, čak na kraju, istina uz Divkov blagoslov i odlazi sa Martinom u inostranstvo. Iako se Divko prema ženama ponaša kao da ih posjeduje na kraju one ipak izvuku „deblji kraj“. U nekoliko navrata vidimo da, iako poštuje Azru i njenu ljepotu i voda je sa sobom kao trofej, ipak ima stav da je žena manje vrijedna, samo zato što je žena. U nekoliko navrata joj naredi – „postavi sto“, „ostani tu“, „počisti razbijeno staklo“, a sve to eskalira šamarom, kada sazna za njenu prevaru. Azru opravdavamo u tome, jer je mlada i prirodno je da voli nekoga svojih godina, čini se kao da i on to na kraju shvati.

EPIZODA U ŽIVOTU BERAČA ŽELJEZA (2013.)

Također treba spomenuti i lik Senade, romkinje, iz filma „Epizoda u živtu berača željeza“ (2013.) koja živi sa svojim mužem i 2 kćerke. Oni žive na rubu egzistencije, a da stvar bude još gora, pored toga što je pripadnica nacionalnih manjina, ona je i žena koja nema osiguranje, niti pravo na liječenje, a hitno joj je potrebna operacija, jer se nalazi u rizičnoj trudnoći i njen život je upitan. Kroz njen lik se oslikava odnos društva i prema ženi i prema manjini – na uštrb života poštuju se zakoni kada su siromašni u pitanju. Ko ima pare ni jedan za njega zakon ne važi u potpunosti.

Film redateljice Ines Tanović „Naša svakodnevna priča“ (2015) je zaista naša svakodnevna priča. Kao da smo stali da popričamo sa komšijama. Roditelji koji se bore sa ratnim traumama, sa egzistencijom i bolešću. Djeca, koja su već ljudi, ali sa ukradenom mladosti, nezaposleni i roditeljima na grbači, ili u dalekom svijetu. Značajna su tri različita ženska lika, različitih karaktera i različitih iskustava. Majka Marija koja je preživjela rat tu i sad se bori sa rakom, a čezne za svojom djecom, brižna prema drugima, a sebi na zadnjem mjestu. Njenu požrtvovanost vidimo u scenama kada budi mamurnog četrdesetogodišnjeg sina Sašu i daje mu friško iscjeđenu cveklu za imunitet, sama kreći kuću, obavlja kupovinu, pravi tortu kćerki koja je u inostranstu, te preko Skype-a slave njen rođendan. Nasuprot nje kćerka Senada je sebi najbitnija i radi šta želi, ali također čezne za porodicom i ukradenim djetinjstvom. Naučila je da se sama bori kroz život. U prvom razgovor u kojem je vidimo sa njenim momkom on je pita „Jesi sigurna da ćeš moći sama?“ na šta ona odgovara „Hajde, idi više! Znaš da se neću rasplakati“, a on dodaje: „Bojim se… da ćeš me mrziti kada se vratim nakon godinu dana?“ ona je ustrajna i ne pokazuje emocije „Razgovarali smo već o tome… idi sad!“. Već na samom početku se uspostavlja njen karakter samostalne, jake žene, koja sve može sama. Upravo saznaje da je trudna i javlja roditeljima. Prilikom svakog poziva i razgovora sa roditeljima otac Muhamed pita samo jedno „Senada, mislite li se vas dvoje vjenčati kad se on vrati iz tog… Kazahstana?“, jer u patrijarhalnom društvu je to najbitnije. Ne raduje se činjenici da će postati djed, nego misli „šta će narod reći“. Međutim, Senada ga ignoriše i ne dozvoljava da iko ima kontrolu nad njenim životom, kaže mu „Nemoj da se ti brineš za to.“ I treći bitan ženski lik je Lejla, mamina učenica, i Sašina kolegica iz škole koja nema nikakvog dodira sa ratom jer je na vrijeme sa čitavom porodicom otišla u Ameriku, ali se sada vraća da sredi papire oko stana stan i napravi izložbu o ratu u BiH. Sve žene se bore na svoj način i sve su predstavnice različitih staleža i različitih generacija. Kao da kroz njih tri vidimo sliku cijelog društva.

U filmu „Sin“ (2019.) u središtu priče je Arman, usvojeni sin. Što se tiće ženskih likova, tu su njegova majka, nana i djevojka. Već na samom početku filma vidimo kako on tretira žene. U školi jedan momak napadne drugaricu koja je tek došla, te joj baca mobitel u šolju. Arman jedini staje u njenu odbranu, i rizikuje da mu smanje vladanje koje je već smanjeno. „Neću ja valjda, to jest, ti imati sad problema zbog mene.“ Ona ga pita, a on zaštitnički kaže „A šta mi mogu?“  Na samom kraju dođe do sukoba i između njih, kada Armana pretuku u parku zbog njene izjave. On joj na to kaže „Morala si se ti praviti važna.“, ali ipak to ne misli, jer već u idućem momentu kaže „Izvini, ispao sam pravi kreten. Možeš li mi oprostiti, molim te?“ Također, Arman odlazi i kod nane, iako je u žurbi, da joj postavi zavjese na prozor. Uslužan je i pažljiv prema ženama. Jedino s majkom nema od početka potpuno jasan odnos. Od nje želi ljubav i pažnju, koju ne vidi da dobija, iako ona daje sve od sebe. Ona je predstavljena kao veoma empatična žena i majka u pravom smislu te riječi. Nasuprot ocu, koji ne može da bude otac na isti način obojici sinova. Iz svih njenih postupaka vidimo da ona ne pravi nikakvu razliku između usvojenog i biološkog sina, te u jednoj svađi sa suprugom govori da obojicu voli isto, dok on to ne može reći. Na samom kraju u replici koju izgovori vidimo svu njenu ljubav i sreću što joj sinovi skupa odrastaju „Zajedno su. Sve je uredu. Slave njegov rođendan. Osamnaesti.

 

U filmu „Full moon“ Nermina Hamzagića se potencira priča o muško ženskom odnosu i neplodnosti. U središtu je mladi par koji te noći treba da dobije dijete koje je začeto vještačkom oplodnjom. Dešava se niz događaja i pojavljuju se različiti likovi. Između ostalog, tu je maloljetna djevojka koja se bavi prostitucijom, koja želi više i bolje od onoga čime se bavi njena majka (kozmetičarka koja radi u svojoj kući), premlada da bi bila svjesna svih posljedica. Pojavljuje se i lik komšinice, koja je starija žena, izmišlja priče i glumi da se osjeća ugroženo samo da bi došla i bila u društvu nekoga. Kafe kuharica je brižna žena puna razumijevanja, spremna pomoći, čak i kada rizikuje svoj posao. Kroz ove epizodne uloge, koje su u suštini nacrti likova vidimo presjek našeg društva, te ono kako društvo vidi i kategoriše žene – kurva, majka i svetica.

 

U komedijama Nenada Đurića „Nebo iznad krajolika“ (2006) i „Hiljadarka“ (2015) ženski likovi su u centru pažnje. U filmu „Nebo iznad krajolika“ imamo dvije žene koje stoje kao dva opozita jedna nasuprot druge. Debora i Jela. Debora je osvježenje u selu, nepoznanica, tračak zapada, modernog, nekonvencionalnog društva. Samosvjesna, lijepa i moderna mlada žena. Nauprot njoj je Jela konvencionalna, tradicionalna, oprezna, staromodna, ali vedra, duhovita i poštena, i veoma hrabra i smjela kada je u pitanju odnos prema muškarcu koji joj se sviđa. Ljubomorna, jer je dobila suparnicu – osobu istih godina, ali drugih svjetonazora. I Jela je u svom selu osoba koja se istrgla okovima tog društva. Iako je žena radi kao poštar. Ostavila je bivšeg momka, a ovako objašnjava zašto „Ne može žensko biti poštar. Pa eto ga nek’ materi naređiva, meni više neće.“ Ona ne želi da podliježe stereotipima društva. I ona je dominantna žena te ima potpunu naklonost Mehmeda, koji nema hrabrosti da joj priđe. On kaže da se udala taman kad je skupio hrabrost da joj nešto kaže. Međutim, ona se razvela zbog njega. On je i dalje zbunjen, a ona kaže „Ma znaš šta Meha, spor si ti za mene.“ I odjaše na konju, a njega ostavi da se polako vozi na traktoru. Metaforički i doslovno vidimo koliko je ona ispred njega – ima dominaciju u svakom smislu te riječi. Značajan je i lik majke Safije, koja je brižna i nema predrasude ni prema kome. Iako stara tradicionalna, seoska žena, ipak prihvata sve što donosi moderni način življenja i ima široke vidike. U momentima se previše brine i pridikuje sinu, koji je opiše riječima „Vazda ona meni ‘vako, majka ko majka. A opet ja bi ovdje krep’o da mi je nema.“ Jasna nam je njena uloga u njegovom životu i ovisnost sina o njoj.

Film „Hiljadarka“ govori o ženi koja je žrtva ali i pobjednica sistema. Hiljadarka je mlada žena, čiji je otac protjeran na Goli otok i pritvoren. Dali su joj posao u „službi“ (prostitucija). Ona je žena koja je na taj način održala svoju egzistenciju. Udaje se za Atifa, rudara sa Titove novčanice, koji zbog te činjenice ima sve ovlasti i ništa ne radi. Njihov odnos se u jednom momentu narušava, kako pada vrijednost novca i njegova slava propada. Pojavljuje se njen otac od kojeg saznajemo da je greškom zatvoren, a ona zloupotrebljena. Ona ne želi pokazati ocu ni trun slabosti i ponosno govori da joj ništa ne treba, čak mu i pomaže finansijski. Drug Tito dolazi u njihov grad, te je Atif pozvan, kao rudar sa novčanice, da sudjeluje na smotri. One ne želi ići bez nje i dolazi po nju. Moleći je da dođe na smotru. Ona dolazi i porađa se u momentu kada ulazi drug Tito. Njen otac je prognan i smrtno stadao greeškom sistema, a bio je Titov miljenik i veoma cijenjen čovjek. Ona rađa unuka Titovog prijatelja, te je sve to uzdiže i ponovo postaju ugledna porodica. Dakle, Hiljadarka je žena koja je bila izmanipulisana i žirtva, međutim svjesna činjnice da je izmanipulisana, ali nedovoljno jaka da se bori protiv cijelog sistema. Samostalna i neovisna je i tačno zna šta želi. A u muškom svijetu je prošla sve epitete od kurve, majke pa do svetice.

 

Film „Jasmina“ (2010.) Nedžada Begovića za razliku od većine filmova koji se bave ratnom tematikom, u središtu priče ima život u izbjeglištvu. Nana Safa u konvoju iz Sarajeva bježi od ratnih dešavanja i dolazi u malo mjesto na Jadranu, gdje započinje miran život sa svojom unukom, bebom Jasminom. Iako iznemogla od ratnih dešavanja, asmatična i teško pokretna, Safa daje sve od sebe da unuci ništa ne nedostaje. Ona nadilazi svoje mogućnosti, sve do momenta kad dobije napad i završi u bolnici. Ali i tada zadnjim atomima snage izbori se da obezbjedi svoju unuku najbolje kako zna i može. Ona napiše na papiriće gdje je šta i čemu šta služi, te uspjeva dopuzati do vrata svog jedinog komšije, alkoholičara i skitnice, te mu govori da je beba sama. Safa umire, ali sa znanjem o tome da je beba dobro, te da će biti kontaktirani njeni roditelji u BiH. Značajan je i lik majke Naide. Ona se lomi između moralne i etične odluke da ostane u zaraćenom Sarajevo kako bi pomogla svoji sugrađanima, i činjenice da je majka još uvijek premalog djeteta, te da je i njoj vrlo potrebna. Iako je odlučila da pobjegne sa majkom i kćerkom, u zadnjem momentu donosi odluku da ostane, te majku i kćerku pošalje same u izbjeglištvo.

 

Film „Halimin put“, iako režiran od strane reditelja iz Hrvatske, nastao je prema scenariju bh. scenariste Feđe Isovića, te se bavi temom bosanske tragedije. Reditelj filma Arsen A. Ostojić se bavi pitanjem ženske časti u okvirima religije. Film započinje u periodu prije rata, te se isprepliću priče iz dva različita vremena. Glavni lik je Halima, koja je žena širokih vidika, te koja sakriva „sramotu“ svoje bratićne.  Ona spašava njenu čast i život njenog djeteta, tako što posvoji njenog sina koji je začet van bračne zajednice i sa čovjekom druge religije. Iz njihovog razgovora vidimo kako funkcioniše društvo i kakvi su odnosi žena i muškaraca:

-„Ubiće me, tetka, ubiće me… babo kad sazna. Nisam dobila, kasni mi dva miseca…“ – Kako nisi dobila, grom te ne ubio! Nema sad ništa od plakanja. Prvo reci ko je. Mora te ženiti dok je na vakat.“, – „Ne more me ženiti, ne more, nije naš.“

Već na samom početku uspostave se sve problematike kojima se film bave – pitanje žene u odnosu na društvo, tradiciju, ali i religijske razlike. Halimu zovu nerotkinjom i jalovom, te je osuđuju zbog toga što ne može biti majka. Jer to je stereotip našeg društva – žena koja nema dijete manje je vrijedna. Halima usvaja njenog sina, a svima govore da je umro na porodu. Safija nastavlja svoj život, iako najbliži članovi porodice znaju za njenu „sramotu“, te ona za svog oca više ne postoji. A majka nema dozvolu oca da ode posjetiti kćer, iako bi željela. Safija, postaje Sofija i odlazi tamo gdje je željela sa svojim voljenim mužem, svi vode svoje živote, sve dok ne počne rat. U ratu je poginuo Halimin sin i muž, da bi pronašla sina i njegove posmrtne ostatke Halimi treba Safijin uzorak krvi. Tada ona prvi put ide u potragu za Safijom. Halima saznaje da je Safijin muž ubica njenog muža i sina. Biološki otac je ubio svog sina. Koliko god težak put bio, Halima svojom upornošću, hrabrošću i borbenošću sama uspjeva da ostvari što je htjela – pokopa sina i pomiri Safiju sa njenim ocem. Iako je na samom početku ona osoba koja je potlačena i nema ugled u selu, na samom kraju postaje cijenjena i dokazuje svoju veličinu. A ovo je priča našeg društva, jer naše društvo je puno Halima, čiju borbu i patnju drugi ne vide dok ne pobjedi.

 

Iz svega navedenog, čini se da su redateljice jednaku pažnju posvetile i muškim i ženskim likovima, dok to nije slučaj sa redateljima. U filmovima redateljica u centru su žene i ženske priče, ali su muški likovi jednako zastupljeni i razrađeni. U slučaju redatelja, oni se bave muškim pričama, vjerovatno jer su im bliže, kao ženama ženske, međutim u njihovim pričama ženski likovi ili ne postoje ili se najčešće pojavljuju kao epizodni likovi konobarice, prostitutke, prodavačice… skoro nikada na višim pozicijama. To je naravno i slika našeg društva. Koliko god se činilo da smo uznapredovali, ipak smo i dalje zakovani za patrijarhat, te svijet koji vode i upravljaju muškarci. Istina posljednjih godina sve više ima aktivistkinja koje se bore za prava žena, imamo dosta redateljica, što je također pozitivno, jer prije rata (da se i ja poslužim ovim mjerenjem vremena) skoro da nisu postojale žene u kinematografiji, izuzev glumica.

Tematski gledano možemo napraviti sukus tema kojima se bavi naša kinematografija, a to su: ratna stradanja, poslijeratne traume, problem nepolodnosti, korupcije, kriminala, te poremećeni porodični odnosi i pokidane veze. Pored tematskih sličnosti, često se ponavljaju i imena u bh filmovima, pa tako u nekoliko filmova imamo likove koji se zovu Hamza, Esma, Sara, Safija… Također mnogi likovi se mogu dovesti u korelaciju jedni sa drugim, upravo iz razloga što su to stereotipni karakteri s našeg podneblja. Film koji dosta drugačije pokazuje ženu je naš najnoviji film, redateljice Jasmile Žbanić „Quo vadis, Aida?“ koji je trenutno nominovan za nagradu Oscar. Veliki broj ženskih likova prikazan je kao nezaposlene, domaćice, prodavačice, konobarice, osobe na rubu egzistencije. Za razliku od njih Aida je prikazana kao obrazovana i situirana žena (pored još samo nekoliko u bh. kinematografiji), te u njenom ponašanju i držanju nema trunke samosažalijevanja i jadikovanja nad vlastitom sudbinom, što se dešava sa pojedinim ženskim likovima u drugim bh. filmovima.

Također, u svijetu redatelja se izdvajaju i filmovi Faruka Lončarevića koji se bavi muško-ženskim odnosima i veliku pažnju posvećuje svim likovima, ali je mnogo pristrasniji ženskim likovima i bavi se temama koje se tiču žena. Poseban fokus bih stavila na njegov najnoviji film „Tako da ne ostane živa“.

Različiti filmovi imaju i različite poetike, pa i sam način na koji su kadrirani i snimljeni određuje i poziciju gledaoca, tj. percepciju likova u filmu. Većina filmova ima tegobnu atmosferu, što nas znatno usmjerava po pitanju percepcije lika. Počinjemo sažalijevati likove, saosjećati s njihovom tamom i postajati dio njihovog svijeta. Sama atmosfera daje nam kod kako trebamo percipirati likove. Opet, iako teške i veoma mučne teme, filmovi „Quo vadis, Aida?“ i „Tako da ne ostane živa“ imaju dosta vedrije prizore, pa gledalac apriori ne sažaljeva likove niti sebe. Atmosfera kadrova je u suprotnosti sa psihičkim i fizičkim stanjem likova. Atmosfera igra za njih i njihovu snagu, a ne za njihovu unutarnju subjektivnu emociju.

Istina, ne možemo to smatrati slikom društva, jer ipak film uvijek zanimaju ekstremne situacije, priče koje su pomjerene u okvirima realnosti,  jer dramatičan je nered, a ne red, bolest, a ne zdravlje, siromaštvo, a ne bogatstvo… stoga, kako kaže Breson  „Sirova realnost sama po sebi neće dati istinu.“[1] Sve su to segmenti našeg društva i odnosi sa kojima se neki članovi društva nose svakodnevno. Međutim, ako hronološki poredamo filmove i sagledamo likove koji se pojavljuju u njima, uvidjet ćemo da su muški likovi manje više prikazani na isti način, te se jednako ponašaju generacijama. Međutim ženski likovi imaju, tako reći „skok u razvoju“, te od prostitutki, konobarica, potlačenih žena, u posljednjih nekoliko godina pojavljuju kao snažne, samosvjesne i obrazovane žene, ili barem žene koje bez obzira na sve prepreke znaju da mogu i žele više.

 

[1] 84. str. Robert Breson, „Beleške o kinematografu“, List, Novi Sad, 2003